E-mail koji se pojavio na mom kompjutoru prije nekih deset mjeseci nije otkrivao tko zna što. „Novi projekt”, pisalo je u rubrici tema. Kako sam poznavao pošiljatelja, Marinu Walker, zamjenicu direktora u međunarodnom konzorciju istraživačkog novinarstva (ICIJ), smjesta sam shvatio da se radi o nečem važnom. Nešto kasnije sam Skypeom iz Washingtona D.C. saznao ono što svijet sada pozna pod imenom „Panama Papers”.
Gotovo 10 mjeseci kasnije, u nedjelju 3. travnja u 2 sata popodne, čitatelji su u cijelom svijetu čuli za ime Mossack Fonseca. Dotad nepoznata odvjetnička tvrtka iz Paname se nepovratno promijenila jer je internet naprosto eksplodirao od informacija o njoj. Reporteri sa svih strana svijeta su na više od dvadeset jezika otkrili poslove tvrtke i njenih klijenata, najbogatijih ljudi na svijetu. Otkrića o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, kineskom Xi Jinpingu, islandskom predsjedniku vlade Sigmunduru Davíðu Gunnlaugssonu i mnogim drugima prisilili su vlade i političare na reakciju.
No kako je ICIJ to uspio?
ICIJ je vodeća neprofitna organizacija kad se radi o zajedničkim istraživanjima s kolegama iz čitavog svijeta. Ima mrežu od 190 novinara istraživača u više od 65 zemalja. Ti novinari u svojim državama promoviraju istraživačko novinarstvo.
Ja sam jedan od dvojice izraelskih članova i radio sam na „Panama Papersu“ za novine Haaretz iz Tel Aviva. To je treći projekt ICIJ-a u kojem sam sudjelovao, nakon “Swiss Leaksa” i “Luxembourg Leaksa.”
Krajem lipnja 2015., jednog vrućeg ljetnog dana u Washingtonu, sastali su se predstavnici petnaestak medijskih kuća da se dogovore oko „Novog projekta“. Govorilo se engleski. To smo čuli od reportera Süddeutsche Zeitunga koji je panamske dokumente dobio iz vlastitih izvora. I podijelio ih s ICIJ-em.
Za vrijeme tog prvog sastanka saznali smo o raznim aspektima projekta i shvatili što se sve može naći u tom složenom blagu koje je „procurilo“. Razgovarali smo o trenutku u kojem treba objaviti informacije, razmatrali naziv projekta i još mnogo toga. Neke su odluke donesene odmah, a neke nešto kasnije, na sastancima na raznim lokacijama.
Ključni element - i nevjerojatan izazov - se odnosio na to kako istraživati toliki broj informacija: 2.6 terabita podataka sakupljenih u 40 godina. ICIJ je uložio silnu energiju u to da nam istraživanje bude što lakše; čak i onima od nas koji nisu tehnološki tako potkovani.
Sljedećih je mjeseci broj novinara uključenih u projekt neprestano rastao. Partneri i odabrane kolege su dobili pristup internoj sigurnoj stranici koja je omogućavala pretraživanje svih dokumenata.
Tehnika Optical Character Recognition (OCR) je omogućila pretraživanje slika i tekstova koji bi inače bili nečitki (npr. dokumenti u PDF formatu). Novi su alati i mogućnosti dodavani u hodu, pa smo mogli pretraživati i prema datumu nastanka određenog dokumenta, njegovoj veličini, sastavljaču, pošiljatelju, itd. Reporteri su mogli označiti dokumente, „skinuti“ čitave direktorije kompanija i napraviti svoje samostalno pretraživanje. Dodatno je razvijeno i vizualno pretraživanje, pa su novinari mogli lako prepoznati veze među kompanijama, klijentima i dioničarima navedenim u dokumentima.
ICIJ je razvio i alat kojim su novinari mogli otkriti vlasnike na temelju samo nekog dijela identifikacije. Kad bi troje novinara identificiralo istog vlasnika u istom dokumentu, to bi ime bilo dodano popisu. Tako su u ICIJ-u uspjeli dobiti popis dioničara, direktora, vlasnika i klijenata za svaku zemlju.
Ništa manje važna nije bila ni tajna platforma koja je novinarima omogućila da komuniciraju, ponekad i tisućama milja udaljeni jedni od drugih, da razmjenjuju tragove, rezultate i priče. To je funkcioniralo kao neki naš privatni Facebook. Svaki je reporter imao svoj profil. Izrađen je interni sustav poruka. Stvorene su grupe i forumi da bi se razgovaralo o desecima tema iz istraživanja. Tu su se „skidali“ najrazličitiji dokumenti i širili se platformom, koja je postala središte svijeta za mnoge uključene novinare.
Samo srce operacije, a vjerojatno i najinspirativniji njen dio, bila je zapravo dvostruko zaštićena platforma. Do dana objavljivanja u projektu je sudjelovalo više od 370 novinara iz više od 80 zemalja i iz više od 100 medijskih kuća. Kad se radi o tako velikom „curenju“ podataka, o tako velikom broju ljudi na koji se oni odnose i tako izuzetnim nalazima, razina povjerenja mora biti najviše moguća.
U eri informacija i natjecanja oko objavljivanja takvo povjerenje u kolege novinare i nije samo po sebi razumljivo. Zato je činjenica da je čitavu godinu trajanja istraživanja projekt ostao tajan upravo nevjerojatna. Ovih se dana rezultati te intenzivne suradnje i povjerenja vide na svim prvim stranicama novina u svijetu.
Izvor: niemanreports.org
Prevela: Vesna Arsovski