Aktualno > Analize

INTERVJU SILVIJA LUKS – KALOGJERA: Nema dobrog novinara bez talenta

15.07.2016.

Razgovarao: JOZO PETRIČEVIĆ

Medijska kuća na Prisavlju obilježila je dva iznimno značajna jubileja – 90 godina radija i 60 godina televizije. Poseban doprinos ugledu te kuće dala je i kolegica Silvija Luks – Kalogjera jedna među vrsnim novinarima na HRT-u. S njome smo ovih dana razgovarali u Novinarskom domu u Zagrebu i evocirali sjećanja na minule dane.

- Što vas je  privuklo novinarstvu - kako ste se odlučili za novinarstvo, gdje ste učili zanat, tko vam je pomogao kad ste stupali na novinarsku pozornicu?

Počela sam pisati i objavljivati još kao srednjoškolka u omladinskoj štampi i na školskom radiju. No moj pravi novinarski početak bio je kad sam pobijedila na međusveučilišnom natjecanju u govorništvu održanom  u Beogradu godine 1965. Bila sam tada studentica druge godine Pravnog fakulteta u Zagrebu. Izvukla sam temu „suverenost“, govorila 8 minuta bez šalabahtera i podsjetnika, „iz glave“ i bila proglašena najboljom od svih studenata pristiglih iz cijele bivše Jugoslavije. Poslije mene na istom su takmičenju pobijedili Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak. Sve novine bivše države donijele su vijest o mojoj pobjedi, a zagrebački Vjesnik je objavio tekst pod naslovom „Studentski Ciceron“. Nakon toga me pozvao direktor Radio Zagreba Josip Šentija i ponudio mi stalni posao novinara. Isprva sam odbila jer sam željela prvo diplomirati pravo. No novinarski crv postojao je u mojoj podsvijesti još od gimnazije, pa sam koji mjesec kasnije počela raditi kao honorarac na radiju, a ubrzo i na televiziji. Tehnologiju rada, onaj zanatski dio novinarskog posla, naučila sam za tri dana i tako je sve počelo. Radila sam i studirala. Diplomirala  sam pravo 1973. nakon mog prvog velikog političkog krštenja  kad sam među mnogim novinarima iz moje generacije, ni kriva ni dužna, bila suspendirana iz svih političkih emisija kao kolateralna žrtva Hrvatskog proljeća. Tada sam shvatila da je novinarstvo struka u sivoj zoni povijesti i politike i da se povijesne mijene najprije prelamaju na novinarima i medijima. Godinu dana kasnije otputovala sam u Pariz kao stipendist francuske vlade i upisala postdiplomski studij iz međunarodne politike na pariškoj  Sorbonnei. Postdiplomski sam završila kod profesora Edmounda Jouvea i prijavila doktorat koji do danas nisam ni napisala ni obranila. Novinarstvo je bilo jače, pa sam mu se vratila, no odluka da ulažem u vlastito znanje i obrazovanje svaki puta kad padnem kao žrtva nekih mijena ili politika jedna je od boljih odluka koje sam u životu donijela.

 

- Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti?

Ne, ne može se sve naučiti. Mogu se naučiti temeljna pravila struke, tehnologija rada, uporaba sredstava rada, ali novinarstvo nije samo struka, to je poziv, životni poziv. Nema dobrog novinara bez talenta. U novinarstvu ne postoji radno vrijeme. Novinar ste 24 sata i tako cijeli život, pa i onda kad spavate, i onda kad ste gladni, jer vas je neka glupava dnevna politika bacila na ulicu, pa nemate plaću ni novca za kruh. U vrijeme mojih novinarskih početaka u Zagrebu nije postajao studij novinarstva, a i da je postojao, ne bih ga upisala jer su, kad je stvoren taj studij na Fakultetu političkih znanosti, glavni predavači bili ljudi koji su propali kao novinari

 

- Još niste bacili pero u trnje, vaš novinarski opus još nije završen, zar ne?

I jesam i nisam. Pišem stalno, snimam dokumentarne filmove i reportaže, pišem scenarije, ali ne objavljujem stalno jer to u Hrvatskoj naprosto nije moguće. Nigdje kao u Hrvatskoj ne postoji toliki zazor od znanja i autoriteta, što ukazuje na to da smo civilizacijska provincija i europsko slijepo crijevo. Generacijski šovinizam i politička podobnost prisutni su u medijima kao i u svim sferama hrvatskog tranzicijskog posrtanja, a sveprisutno zaricanje u slobodu medija najobičnija je tlapnja. Mi živimo na prostoru i vremenu gdje „nije lopov onaj koji je ukrao, nego onaj kojeg su uhvatili“ i makijavelistička maksima da cilj opravdava sredstvo, a to je u suprotnosti s mojim temeljnim vrijednosnim mjerilima i odgojem. U moje vrijeme novinari su svjedočili o događajima i pojavama, a danas novinari stvaraju događaje i pojave, pa i onda kad se nisu dogodile. Na medijskom tržištu danas više vrijedi jedan prosječni spin doktor kojem je posao da što bolje i skuplje proda proizvod s greškom, nego novinar koji nije umrežen u parapolitičko i interesno podzemlje.

 

- Jesu li novinari danas odgovorni?Poštuje li se istina i istinito informiranje?

Koja istina? Čija istina? Postojanje i nametanje samo jedne istine tekovina je totalitarnih sustava, među njima i komunizma. U novinarstvu su samo činjenice svete, a o istini, točnije, istinama o kojima provjerljive činjenice govore odlučuje čitatelj, slušatelj ili gledatelj. Samim tim je logično da su i novinari odgovorni jer nisu bezgrešni i jedini uvijek u pravu! Ima časnih i sjajnih novinara u svim generacijama i medijima koji profesionalno obavljaju svoj posao, ali je nažalost danas vidljivija i glasnija ona većina koja se sve manje bavi novinarstvom, a sve više političkom propagandom i klasičnim PR-om, tom novovjekom strukom i komunikološkim hitom kojem je cilj prodati svoj proizvod, zgaziti konkurenciju, te zaraditi što više novca i društvenih pogodnosti za sebe i svog poslodavca. Tako je to u kapitalizmu koji smo na izborima odabrali. Bilo je tako i u komunizmu kad su „pravovjerni“ novinari hijerarhijski napredovali, a mi ostali koji nismo prolazili sve kriterije tadašnjih sigurnosnih provjera dodatno smo se obrazovali. Razlika između jednog i drugog sustava je samo u tome što smo mi nekad imali jednog gazdu i institucionalnu cenzuru, a današnji novinari imaju mnogo gazda i mnogo cenzora i cenzura. Od države do raznih korporacija, privatnih vlasnika, političkih stranaka, umreženih interesa kapitala i kriminala, itd. Danas je vrlo teško biti častan i dobar novinar i ne čudi me što ih sve više ostaje bez posla.

 

- Što vas ljuti u našem novinarstvu?

Novinarsko huliganstvo, površnost, neznanje i manipuliranje strukom u cilju iznošenja vlastitog svjetonazora. Ljuti me kad razne i ne samo novinarske udruge postaju sredstvo političke borbe. Danas novinara možete kupiti za jeftine pare da svojim pisanjem nekoga ili nešto uništi ili uzdigne. Ali ne događa se to samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Novinarska struka je posvuda u krizi, a medijske scene su u previranju u virtualnoj civilizaciji, koja je donijela ne samo novu elektroničku pismenost nego i nove etičke i moralne paradigme. Vrijeme u kojem živimo opstruira moralno djelovanje, pa su ljudi prisiljeni djelovati nemoralno. A i novinari su samo ljudi. Pozivanje na novinarsku etiku postalo je subverzivno i glupo. Kod nas je to samo vidljivije nego u zemljama s dužim demokratskim stažem jer smo mali i u nas ne postoji pravna država na koju se svi pozivaju, a zloporaba teoretskih demokratskih standarda i politokracija dovedeni su do boli i karikature. I novinari  u tom kaosu imaju velik dio krivnje.

 

- Imate li emisije i serije na TV koje ne propuštate gledati?

Nemam. Nisam rob TV ekrana nikad bila, niti sam to sada. Televiziju oduvijek gledam ciljano. To je i logično, jer sam gotovo cijeli život dane provodila okružena brojnim malim ekranima i kamerama tijekom snimanja, montaže ili obrade emisija, pa mi je upaljeni televizor u vlastitom domu bio malo previše televizije. Kad je moj sin bio dječak, televizor se u kući nije palio prije crtića u 19 sati. Ali moj je Vibor zato mnogo čitao, bavio se sportom, odlazio u kazalište i bio jedan od najboljih učenika u svojoj školi i student na fakultetu. Kad danas vidim moju unuku kako velik dio vremena provodi igrajući igrice na mobitelu ili gledajući neke glupe serije na televiziji, duša me zaboli. Sve je to u funkciji pranja mozga i stvaranja novih potrošača. Ali sad su neka druga vremena u kojima se ja očito teško snalazim. Vrijednosni kriteriji su se s morala i rada pomakli na novac kao jedinu vrijednost i cilj, što ja, priznajem, dobro vidim, ali teško prihvaćam.

 

- Novinarski uzori su vam?

Zvonko Letica, Angel Miladinov, Josip Šentja, Tomo Đurinović, Božo Novak, Krešo Džeba, Mirko Bolfek, Jean Miot, Fadil Hadžić, Branko Lentić, Barbara Walters, Frano Cetinić.....ima ih mnogo, teško ih je sve nabrojati.

 

- Vaš dojam o novinarstvu na HRT-u?

Pitajte me nešto lakše. Uz časne iznimke, a ima ih i u srednjoj generaciji kao i među vrlo mladim novinarima, mislim da je novinarstvo na HTV-u godinama sistematski ubijano. Novinari su vrednovani po paraprofesionalnim kriterijima. Istraživački novinarski posao sveden je na googlanje, glavni izvor informacija postali su Facebook, Twiter, blogovi i razni često opskurni portali, a novinari su svedeni na službenike i tvorničke radnike čiji se radni učinak mjeri vremenom provedenim u redakciji i za kompjutorom, a ne na terenu gdje traje život. Mogla bih vam o tome pričati još satima, ali mi je to previše bolno, jer je televizija i moja sudbina. HRT sam stvarala još od Jurišićeve ulice, odrastala i starila s njom, prolazila sve njene mijene, uspone i padove, političke zaokrete i spoticanja, odricala se plaće kroz samodoprinos da bih pridonijela  izgradnji HRT doma na Prisavlju, Odašiljača i veza, protivila se ukidanju javnih programskih sadržaja u korist komercijalnih, kupovini stranih licencnih emisija umjesto poticanja vlastite kreativnosti, itd., itd. Kao predsjednica Nadzornog odbora HRT-a protivila sam se pretakanju pretplatničkog novca u privatne džepove, pogodovanju „svojima“ u javnoj nabavi i zapošljavanju, protivila se kupnji skupih knjigovodstvenih sustava koji ne služe programu umjesto nabave novih kamera, ali očito nisam uspjela. I danas je HRT poluga političke moći i partikularnih interesa, ali meni je teško o tome govoriti jer sam u toj kući provela gotovo pola stoljeća i prisilno otišla u penziju s punih 45 godina radnog staža. No i dalje volim HRT i želim toj jedinoj hrvatskoj javnoj radioteleviziji da što prije ozdravi i prebrodi tranzicijske zamke.

 

- Ali vi ste cijelo jedno desetljeće proveli izvan HRT-a, bili ste u hrvatskoj diplomaciji!?

Točno, ali to ne znači da sam s HRT-a otišla. Od 1967., kad sam se u toj kući zaposlila na neodređeno vrijeme, pa sve do 2010., kad sam otjerana u mirovinu, nisam mijenjala poslodavca. Kad sam odlazila na druge poslove, staž na HRT-u mi je mirovao. A odlazila sam uvijek tamo gdje je trebalo nešto stvarati od početka, od nule. Takva mi je valjda karma. Moj prvi privremeni odlazak s tadašnje Televizije Zagreb kad mi je mirovao radni staž bio je na postdiplomski studij u Pariz. Potom 1978., kad sam otišla za ratnog dopisnika u Angolu, a desetljeće kasnije, kad sam pokušala stvoriti prvu neovisnu regionalnu televiziju u postkomunističkom svijetu Yutel, oko kojeg u Hrvatskoj postoje kontroverze u glavama i diskursu onih koji međunarodnu politiku i globalnu strategiju ne razumiju, iako danas i sami uredno gledaju i gostuju na televiziji N1 i Al Jazeera Balkans koje su samo copy-paste profesionalnog koncepta koji sam tada napravila, a kojem su se kasnije pridružili Goran Milić i mnogi sjajni novinari iz cijele bivše države. Kako je to bilo uoči pada Berlinskog zida, tajming je bio anticipirajući i realno teško ostvariv uoči prijetećeg rata, pa sam se vrlo brzo sukobila s generalima JNA koji su spremali agresiju na „separatističke“ republike po davno razrađenom planu sukcesivnih državnih udara. Tada, znači još u okviru postojeće i međunarodno priznate Jugoslavije, tj. početkom 1991., u dogovoru s predsjednikom Franjom Tuđmanom napustila sam Yutel te se zajedno s pokojnim suprugom Vanjom Kalogjerom i tridesetak novinara, profesora i Yu diplomata rodom iz Hrvatske uključila u stvaranje hrvatske diplomacije. Moj je suprug po dogovoru bio imenovan kao jugoslavenski ambasador u UAE jer je to tada bilo jedino moguće, a ja sam istovremeno dobila zadatak stvaranja logistike za buduće hrvatsko veleposlanstvo. Kad je nakon agresije JNA i Miloševićeve Jugoslavije na Hrvatsku i BiH izbio oružani sukob između dotadašnjih saveznika Hrvata i Bošnjaka, koji se također mogao predvidjeti jer je bio dio globalne strategije, moj je suprug imenovan hrvatskim veleposlanikom u UAE, a ja sam 1993. ukazom Predsjednika Republike Hrvatske imenovana veleposlanicom u MVP-u međunarodno priznate Republike Hrvatske. Od tada do 2000. godine, kad sam se vratila na HRT na svoje staro radno mjesto, bila sam kao visoko rangirani hrvatski diplomat u Mađarskoj, Indiji i Francuskoj.

 

- Zašto ste se vratili u novinarstvo? Vaše kolege bivši novinari koji su bili u toj grupi osnivača hrvatske diplomacije ili su još aktivni ili su umirovljeni  kao ambasadori?

To je bio stjecaj privatnih i političkih okolnosti koje su se ukrstile te 2000., milenijske godine. Moj se suprug razbolio, a ja sam kao izravni svjedok mnogih događanja s kraja 80-ih i početka 90-ih nekim povratnicima iz Beograda i CK SKJ u sam vrh hrvatske politike bila trn u oku i nepoželjna. Poslužili su se sovjetskom preventivnom metodom političke i društvene eliminacije „uništi svjedoka i glasnika loših vijesti“, pa smo se tako i pokojni suprug i ja našli na ulici, bez plaće i mirovine sve dok nisam, i to ne bez muke, moj radni staž na HRT-u probudila iz mirovanja. Naime, osim što sam osobno bila prisutna mnogim događanjima, imala sam još jedan krimen: nisam pristajala na tzv. detuđmanizaciju Hrvatske koju je hrvatska diplomacija tada morala zagovarati i prodavati po svijetu. Sličan krimen u glavama manje obrazovanih, a više napaljenih i glasnih domoljuba  imala sam i početkom 90-ih, jer sam tadašnju histeričnu detitoizaciju smatrala glupošću koja će se kad tad s efektom bumeranga vratiti onima koji ju nepotrebno lansiraju. Ubijanje pokojnika obično je lešinarenje, jer prošlost se ne može popraviti, ali ju ne treba ni prešutjeti. S njom se valja suočiti, prihvatiti, priznati i oprostiti, kao u bitki na Verdunu. To je jedini zalog budućnosti. Bumerang-efekt isforsirane detitoizacije i, još gore, detuđmanizacije, pa aktualne retuđmanizacije i retitoizacije vidimo danas u Hrvatskoj gotovo svakodnevno. To nije dobro. Vrijeme teče unaprijed, a ne unazad. Prošlost može biti putokaz za budućnost, ali ako se u sadašnjosti, prošlost i budućnost zaglave na raskrižju kao dva jarca na brvnu, prošlost postaje teret koji dijeli narod i državu. Mladi novinari bi to trebali znati i prestati navijati bilo za desne ili lijeve povjesničare koji umjesto sučeljavanja argumenata sučeljavaju svoje osobne svjetonazore služeći se poviješću kao alibijem za vlastitu površnost i znanstvenu neutemeljenost. Toga su nažalost puni naši mediji, a novinari u tim kampanjama itekako sudjeluju.

 

- Jesu li naši mediji podložni utjecajima sa strane?

Naravno! U tome i jest opasnost. Mi sa Zapada kopiramo ono loše, a ono što je dobro ne vidimo.

-Intervjuirali ste nemali broj najpoznatijih državnika, političara, umjetnika – možete li spomenuti one najviđenije?

Predsjednici Francuske Jacques Chirac, dvaput i Francois Mitterrand, dvaput. Generalni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali, dvaput. Robert Badinter, krojač granica na Balkanu, triput. Najugledniji zagovornik EU Jacques Delors. Jean Marie le Pen, najslavniji desničar starog kontinenta. Michel Rocard, francuski premijer u vrijeme pada Berlinskog zida i još mnogi istaknuti Francuzi, premijeri, ministri, itd. Potom Paddy Ashdown, britanski namjesnik u BiH. James Baker, šef State departementa SAD-a. Mihail Gorbačov, otac Perestrojke i grobar SSSR-a. Tito, trebam li ga predstaviti?  Sir Fitzroy Macleane, Titov britanski mentor i prijatelj po čijem je životu djelomično stvoren lik Jamesa Bonda. Indira Gandhi, premijerka Indije. Sirimavo Bandaranaike, premijerka Sri Lanke, Ziaur Rahman, predsjednik Bangladeša, Julius Nierere,  predsjednik Tanzanije. Didier Ratsiraka, predsjednik Madagaskara. Robert Mugabe, predsjednik Zimbabvea. Predsjednici vlade Malezije, Nepala, Alžira, itd., itd. Od uglednih umjetnika sa svjetskom slavom i političkom karizmom koji su obilježili povijest 20. stoljeća sjećam se s ugodom intervjua s Josephine Baker, Peterom Ustinovom, Juliom Inglesiasom, slavnim Japancem Akirom Kurosawom, s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, najromantičnijim i najnesretnijim ljubavnim parom poslije Romea i Julije, itd., itd., itd. Trajalo bi predugo kad bih sve nabrajala. Uostalom, dugo sam bila novinar. Pojašnjenja uz svako ime iznosim jer sam sigurna da većina mladih novinara koji s diplomom završavaju novinarske fakultete pojma nemaju tko su ti ljudi, a i svejedno im je.

 

- Da li biste i danas potpisali sve ono što ste u novinarstvu napravili?

Apsolutno sve i ničega se što sam kao novinar u životu stvorila ne odričem. HRT-ova arhiva prepuna je mojih emisija, feljtona, intervjua, dokumentarnih filmova i serijala. Nikada me u životu ni jedan sugovornik ni bilo tko o kome sam snimala emisiju ili film nije tužio sudu. Tužila su me dvojica HRT-ovih zaposlenika čijih imena u televizijskoj i radijskoj arhivi nema. Jedan koji je malo znao o novinarskoj struci, pa mu se učinilo da mu ja smetam u napredovanju, a drugi koji je na visoki položaj na HRT-u stigao na krilima politike iz nekretninske mafije, pa mu nije odgovaralo što sam kao predsjednica Nadzornog odbora HRT-a nastojala zaustaviti pretakanje javnog novca u privatne džepove i time njemu i njegovim partnerima onemogućila privatni biznis s tuđim novcem. Zanimljivo je da su i jednom i drugom supruge ili bivše supruge – sutkinje. Toliko o slobodi medija, pravnoj državi i neovisnosti sudstva u Hrvatskoj.

 

- Da li se danas  puno ili nimalo radi s mladim novinarima kad dođu u naše redakcije?

Radi se, ali su voditelji edukacije najčešće ljudi koji sami nikada nisu bili novinari. A i mladi novinari sve manje čitaju knjige i nemaju vremena ni želje saslušati iskustvo starijih, a pamet i znanje traže samo na internetu.

 

- Nema, kažu, više onih slavnih mentora uz koje su mladi više naučili nego tijekom školovanja na fakultetu.

Ima ih, ali su nevidljivi, nitko ih ne traži i nitko ih ne treba. Tu nelogičnost trebale bi i mogle ispraviti novinarske udruge poput HND-a ili novoosnovanog HNIP-a

 

- Zašto danas redakcije ne koriste, da tako kažem, islužene novinare da rade s mladim ljudima, da ih usmjeravaju i na njih prenose svoje golemo i znanje i iskustvo?

Za to nitko nema ni novca ni želje. Nedjelovanje je najlakši put u vremenu u kojem izvrsnost u bilo kojem zanatu postaje suvišna.

 

- Mnogi su skloni komparirati novinarstvo danas i jučer. Neki tvrde da ozbiljno nazadujemo u tom pogledu, a drugi opet da je novinarstvo snažno napredovalo. Što vi osobno mislite?

Mislim da je točno i jedno i drugo. U tehnološkom smislu i demokratizaciji medija novinarstvo je napredovalo. Ali u odgovornosti za ono što se piše i javno kaže novinarstvo je nazadovalo. Jedan od mojih mentora, slavni John Phillips, kad smo se zajedno zatekli u Kini u vrijeme prekretničkih studentskih nemira na Tian an menu, snimao je događaj jednom starom, gotovo zahrđalom „Leicom“. Kad sam ga pitala je li mu to trofejna kamera iz Drugog svjetskog rata pa zato ne koristi nove, modernije, odgovorio mi je da nije važna kamera koja bilježi neki događaj, nego čovjek, novinar koji tu kameru drži u svojim rukama i kroz nju gleda svijet.

 

- Koliko su, po vašem mišljenju, društvene mreže unijele promjene na medijsku pozornicu? Je li to unijelo više demokratičnosti u izboru tema, proširilo sadržaje medija i omogućilo širem krugu uključivanje u proces informiranja javnosti ili je stvorilo kaos bez odgovornosti?

Stvoren je kaos bez odgovornosti, pa svatko može pisati što mu padne na pamet.

 

- Prvi put u novijoj povijesti imamo na burzi rada blizu 1000 novinara. Što se to događa? Kako to tumačite?

Novinari polako, ali sigurno gube bitku na medijskom tržištu rada, a dobivaju je spin doktori i raznorazni PR-ovci

 

- Kakva su Vaša očekivanja od novog v. d. ravnatelja HRT-a?

Još je prerano o tome suditi. Znam Sinišu Kovačića iz njegovih novinarskih početaka, mladog, ambicioznog studenta koji je želio učiti od starijih novinara i nikada se nije libio tražiti savjet. Bila bih mirnija kada bih znala da on drži uzde HRT-a u svojim rukama, jer ga pamtim kao časnog i vrijednog. No bojim se da je okružen, kao omčom oko vrata, grupom ljudi koje zanima samo milijarda i četiri stotine milijuna kuna tuđeg novca s kojima raspolaže HRT, a koji su se nakon nekoliko godina uz pomoć političkih trgovina ponovo vratili na vodeća radna mjesta na kojima se odlučuje o korištenju novca televizijskih pretplatnika.

 

- Od kada ste u mirovini? Kako protječu penzionerski dani? Može li Silvija  živjeti od penzije?

U penziji jesam, ali u mirovini nisam. Stalno radim i pišem jer se od novinarske penzije u Hrvatskoj ne može živjeti.

 

- Kakvu biste poruku željeli uputiti mladim kolegicama i kolegama što stupaju na radijsku, odnosno TV pozornicu?

Neka čitaju knjige, ne vjeruju prolaznoj slavi i ne misle da svijet i povijest medija s njima počinje i završava. Uvijek je bilo nešto i netko prije njih i bit će poslije njih.

 

- Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti? A što zaboraviti?

Voljela bih obnoviti zaljubljenost u zablude iz mojih novinarskih početaka, kad su novinari jedni od drugih učili, pomagali si uzajamno, radovali se odlascima u redakciju i tuđim uspjesima, družili se i mislili da je mir vječan, te da je kvaliteta novinarskog uratka nemjerljiva genima, bojom kože, religijom, novcem i snagom političkih moćnika koji su, i onda kao i danas, neke novinare milovali, a neke korili jer su pokušavali misliti svojom, a ne partijskom glavom.  Zato sam i rekla da je novinarstvo struka u sivoj zoni politike i povijesti i zato bih željela zaboraviti imena onih novinara koji su mi, služeći dnevnoj politici, iz interesa ili neznanja, učinili ogromno zlo od kojih moja obitelj, posebno moj sin, i danas ima grdne posljedice. Neki su od njih pokojni, pokoj im duši i posthumni oprost, a neki i danas vrlo glasno i strasno obavljaju prljave poslove za one koji ih plaćaju proglašavajući svoju i njihovu laž jedinom istinom. To je strašno opasno, jer je manipulacija riječima i slikom ubojitija od puške i tenka. Put od jednog do drugog vrlo je kratak. Imali smo prilike to već vidjeti uoči Domovinskog rata. A sve se to čini u ime tzv. slobode medija, demokracije, ljudskih prava i napretka civilnog društva.

 

ŽIVOTOPIS SILVIJE LUKS – KALOGJERA

Novinarka Silvija Luks -Kalogjera rođena je 19. 2. 1944. u Sremskoj Mitrovici. Klasičnu gimnaziju završila je u Zagrebu (1962.). Kao studentica sudjelovala je na međusveučilišnom takmičenju u govorništvu u Beogradu (1965.) i pobijedila. Diplomirala je na  Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta (1973.). Diplomu završenog postdiplomskog studija stekla je na Sorbonnei (1977.), a godine 1978. prijavila doktorat na Odsjeku ekonomskih,društvenih, pravnih i političkih znanosti pariškog Sveučilišta Sorbonne 1. Novinarstvom se počela baviti sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Od 1964.-1966. je na Radio Zagrebu je novinarka, urednica, voditeljica, potom  je na Televiziji Zagreb, zatim je ratna dopisnica Tanjuga iz Angole, od 1990.-1991. je na Yutelu direktorica programa i zamjenica generalnog direktora, zatim u diplomatskoj službi. Od 2000.-2004. ponovo je na HRT-u, točnije na HTV-u urednica emisija, komentatorica i mentorica, od 2004.-2005. specijalna dopisnica iz SAD-a. Od 2005.-2007. Ponovo radio kao urednica, voditeljica i autorica specijalnih vanjsko-političkih emisija na HTV-u, a od 2007.-2010.je njegova stalna dopisnica iz Francuske. Potom od 2011.-2013. Vrši dužnost predsjednice Nadzornog odbora HRT-a. Od 1974.-2010. surađivala je s mnogim televizijama u svijetu (Francuska, SAD, UAE, Katar, Egipat, Švicarska, Kamerun, itd.). Nagrađena je nagradom Hrvatskog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“ i odlikovana francuskim ordenom „Viteza nacionalnog reda“. Predsjednica je hrvatske Sekcije frankofonskih novinara HND-a.

Razgovarao: JOZO PETRIČEVIĆ

Medijska kuća na Prisavlju obilježila je dva iznimno značajna jubileja – 90 godina radija i 60 godina televizije. Poseban doprinos ugledu te kuće dala je i kolegica Silvija Luks – Kalogjera jedna među vrsnim novinarima na HRT-u. S njome smo ovih dana razgovarali u Novinarskom domu u Zagrebu i evocirali sjećanja na minule dane.

- Što vas je  privuklo novinarstvu - kako ste se odlučili za novinarstvo, gdje ste učili zanat, tko vam je pomogao kad ste stupali na novinarsku pozornicu?

Počela sam pisati i objavljivati još kao srednjoškolka u omladinskoj štampi i na školskom radiju. No moj pravi novinarski početak bio je kad sam pobijedila na međusveučilišnom natjecanju u govorništvu održanom  u Beogradu godine 1965. Bila sam tada studentica druge godine Pravnog fakulteta u Zagrebu. Izvukla sam temu „suverenost“, govorila 8 minuta bez šalabahtera i podsjetnika, „iz glave“ i bila proglašena najboljom od svih studenata pristiglih iz cijele bivše Jugoslavije. Poslije mene na istom su takmičenju pobijedili Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak. Sve novine bivše države donijele su vijest o mojoj pobjedi, a zagrebački Vjesnik je objavio tekst pod naslovom „Studentski Ciceron“. Nakon toga me pozvao direktor Radio Zagreba Josip Šentija i ponudio mi stalni posao novinara. Isprva sam odbila jer sam željela prvo diplomirati pravo. No novinarski crv postojao je u mojoj podsvijesti još od gimnazije, pa sam koji mjesec kasnije počela raditi kao honorarac na radiju, a ubrzo i na televiziji. Tehnologiju rada, onaj zanatski dio novinarskog posla, naučila sam za tri dana i tako je sve počelo. Radila sam i studirala. Diplomirala  sam pravo 1973. nakon mog prvog velikog političkog krštenja  kad sam među mnogim novinarima iz moje generacije, ni kriva ni dužna, bila suspendirana iz svih političkih emisija kao kolateralna žrtva Hrvatskog proljeća. Tada sam shvatila da je novinarstvo struka u sivoj zoni povijesti i politike i da se povijesne mijene najprije prelamaju na novinarima i medijima. Godinu dana kasnije otputovala sam u Pariz kao stipendist francuske vlade i upisala postdiplomski studij iz međunarodne politike na pariškoj  Sorbonnei. Postdiplomski sam završila kod profesora Edmounda Jouvea i prijavila doktorat koji do danas nisam ni napisala ni obranila. Novinarstvo je bilo jače, pa sam mu se vratila, no odluka da ulažem u vlastito znanje i obrazovanje svaki puta kad padnem kao žrtva nekih mijena ili politika jedna je od boljih odluka koje sam u životu donijela.

 

- Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti?

Ne, ne može se sve naučiti. Mogu se naučiti temeljna pravila struke, tehnologija rada, uporaba sredstava rada, ali novinarstvo nije samo struka, to je poziv, životni poziv. Nema dobrog novinara bez talenta. U novinarstvu ne postoji radno vrijeme. Novinar ste 24 sata i tako cijeli život, pa i onda kad spavate, i onda kad ste gladni, jer vas je neka glupava dnevna politika bacila na ulicu, pa nemate plaću ni novca za kruh. U vrijeme mojih novinarskih početaka u Zagrebu nije postajao studij novinarstva, a i da je postojao, ne bih ga upisala jer su, kad je stvoren taj studij na Fakultetu političkih znanosti, glavni predavači bili ljudi koji su propali kao novinari

 

- Još niste bacili pero u trnje, vaš novinarski opus još nije završen, zar ne?

I jesam i nisam. Pišem stalno, snimam dokumentarne filmove i reportaže, pišem scenarije, ali ne objavljujem stalno jer to u Hrvatskoj naprosto nije moguće. Nigdje kao u Hrvatskoj ne postoji toliki zazor od znanja i autoriteta, što ukazuje na to da smo civilizacijska provincija i europsko slijepo crijevo. Generacijski šovinizam i politička podobnost prisutni su u medijima kao i u svim sferama hrvatskog tranzicijskog posrtanja, a sveprisutno zaricanje u slobodu medija najobičnija je tlapnja. Mi živimo na prostoru i vremenu gdje „nije lopov onaj koji je ukrao, nego onaj kojeg su uhvatili“ i makijavelistička maksima da cilj opravdava sredstvo, a to je u suprotnosti s mojim temeljnim vrijednosnim mjerilima i odgojem. U moje vrijeme novinari su svjedočili o događajima i pojavama, a danas novinari stvaraju događaje i pojave, pa i onda kad se nisu dogodile. Na medijskom tržištu danas više vrijedi jedan prosječni spin doktor kojem je posao da što bolje i skuplje proda proizvod s greškom, nego novinar koji nije umrežen u parapolitičko i interesno podzemlje.

 

- Jesu li novinari danas odgovorni?Poštuje li se istina i istinito informiranje?

Koja istina? Čija istina? Postojanje i nametanje samo jedne istine tekovina je totalitarnih sustava, među njima i komunizma. U novinarstvu su samo činjenice svete, a o istini, točnije, istinama o kojima provjerljive činjenice govore odlučuje čitatelj, slušatelj ili gledatelj. Samim tim je logično da su i novinari odgovorni jer nisu bezgrešni i jedini uvijek u pravu! Ima časnih i sjajnih novinara u svim generacijama i medijima koji profesionalno obavljaju svoj posao, ali je nažalost danas vidljivija i glasnija ona većina koja se sve manje bavi novinarstvom, a sve više političkom propagandom i klasičnim PR-om, tom novovjekom strukom i komunikološkim hitom kojem je cilj prodati svoj proizvod, zgaziti konkurenciju, te zaraditi što više novca i društvenih pogodnosti za sebe i svog poslodavca. Tako je to u kapitalizmu koji smo na izborima odabrali. Bilo je tako i u komunizmu kad su „pravovjerni“ novinari hijerarhijski napredovali, a mi ostali koji nismo prolazili sve kriterije tadašnjih sigurnosnih provjera dodatno smo se obrazovali. Razlika između jednog i drugog sustava je samo u tome što smo mi nekad imali jednog gazdu i institucionalnu cenzuru, a današnji novinari imaju mnogo gazda i mnogo cenzora i cenzura. Od države do raznih korporacija, privatnih vlasnika, političkih stranaka, umreženih interesa kapitala i kriminala, itd. Danas je vrlo teško biti častan i dobar novinar i ne čudi me što ih sve više ostaje bez posla.

 

- Što vas ljuti u našem novinarstvu?

Novinarsko huliganstvo, površnost, neznanje i manipuliranje strukom u cilju iznošenja vlastitog svjetonazora. Ljuti me kad razne i ne samo novinarske udruge postaju sredstvo političke borbe. Danas novinara možete kupiti za jeftine pare da svojim pisanjem nekoga ili nešto uništi ili uzdigne. Ali ne događa se to samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Novinarska struka je posvuda u krizi, a medijske scene su u previranju u virtualnoj civilizaciji, koja je donijela ne samo novu elektroničku pismenost nego i nove etičke i moralne paradigme. Vrijeme u kojem živimo opstruira moralno djelovanje, pa su ljudi prisiljeni djelovati nemoralno. A i novinari su samo ljudi. Pozivanje na novinarsku etiku postalo je subverzivno i glupo. Kod nas je to samo vidljivije nego u zemljama s dužim demokratskim stažem jer smo mali i u nas ne postoji pravna država na koju se svi pozivaju, a zloporaba teoretskih demokratskih standarda i politokracija dovedeni su do boli i karikature. I novinari  u tom kaosu imaju velik dio krivnje.

 

- Imate li emisije i serije na TV koje ne propuštate gledati?

Nemam. Nisam rob TV ekrana nikad bila, niti sam to sada. Televiziju oduvijek gledam ciljano. To je i logično, jer sam gotovo cijeli život dane provodila okružena brojnim malim ekranima i kamerama tijekom snimanja, montaže ili obrade emisija, pa mi je upaljeni televizor u vlastitom domu bio malo previše televizije. Kad je moj sin bio dječak, televizor se u kući nije palio prije crtića u 19 sati. Ali moj je Vibor zato mnogo čitao, bavio se sportom, odlazio u kazalište i bio jedan od najboljih učenika u svojoj školi i student na fakultetu. Kad danas vidim moju unuku kako velik dio vremena provodi igrajući igrice na mobitelu ili gledajući neke glupe serije na televiziji, duša me zaboli. Sve je to u funkciji pranja mozga i stvaranja novih potrošača. Ali sad su neka druga vremena u kojima se ja očito teško snalazim. Vrijednosni kriteriji su se s morala i rada pomakli na novac kao jedinu vrijednost i cilj, što ja, priznajem, dobro vidim, ali teško prihvaćam.

 

- Novinarski uzori su vam?

Zvonko Letica, Angel Miladinov, Josip Šentja, Tomo Đurinović, Božo Novak, Krešo Džeba, Mirko Bolfek, Jean Miot, Fadil Hadžić, Branko Lentić, Barbara Walters, Frano Cetinić.....ima ih mnogo, teško ih je sve nabrojati.

 

- Vaš dojam o novinarstvu na HRT-u?

Pitajte me nešto lakše. Uz časne iznimke, a ima ih i u srednjoj generaciji kao i među vrlo mladim novinarima, mislim da je novinarstvo na HTV-u godinama sistematski ubijano. Novinari su vrednovani po paraprofesionalnim kriterijima. Istraživački novinarski posao sveden je na googlanje, glavni izvor informacija postali su Facebook, Twiter, blogovi i razni često opskurni portali, a novinari su svedeni na službenike i tvorničke radnike čiji se radni učinak mjeri vremenom provedenim u redakciji i za kompjutorom, a ne na terenu gdje traje život. Mogla bih vam o tome pričati još satima, ali mi je to previše bolno, jer je televizija i moja sudbina. HRT sam stvarala još od Jurišićeve ulice, odrastala i starila s njom, prolazila sve njene mijene, uspone i padove, političke zaokrete i spoticanja, odricala se plaće kroz samodoprinos da bih pridonijela  izgradnji HRT doma na Prisavlju, Odašiljača i veza, protivila se ukidanju javnih programskih sadržaja u korist komercijalnih, kupovini stranih licencnih emisija umjesto poticanja vlastite kreativnosti, itd., itd. Kao predsjednica Nadzornog odbora HRT-a protivila sam se pretakanju pretplatničkog novca u privatne džepove, pogodovanju „svojima“ u javnoj nabavi i zapošljavanju, protivila se kupnji skupih knjigovodstvenih sustava koji ne služe programu umjesto nabave novih kamera, ali očito nisam uspjela. I danas je HRT poluga političke moći i partikularnih interesa, ali meni je teško o tome govoriti jer sam u toj kući provela gotovo pola stoljeća i prisilno otišla u penziju s punih 45 godina radnog staža. No i dalje volim HRT i želim toj jedinoj hrvatskoj javnoj radioteleviziji da što prije ozdravi i prebrodi tranzicijske zamke.

 

- Ali vi ste cijelo jedno desetljeće proveli izvan HRT-a, bili ste u hrvatskoj diplomaciji!?

Točno, ali to ne znači da sam s HRT-a otišla. Od 1967., kad sam se u toj kući zaposlila na neodređeno vrijeme, pa sve do 2010., kad sam otjerana u mirovinu, nisam mijenjala poslodavca. Kad sam odlazila na druge poslove, staž na HRT-u mi je mirovao. A odlazila sam uvijek tamo gdje je trebalo nešto stvarati od početka, od nule. Takva mi je valjda karma. Moj prvi privremeni odlazak s tadašnje Televizije Zagreb kad mi je mirovao radni staž bio je na postdiplomski studij u Pariz. Potom 1978., kad sam otišla za ratnog dopisnika u Angolu, a desetljeće kasnije, kad sam pokušala stvoriti prvu neovisnu regionalnu televiziju u postkomunističkom svijetu Yutel, oko kojeg u Hrvatskoj postoje kontroverze u glavama i diskursu onih koji međunarodnu politiku i globalnu strategiju ne razumiju, iako danas i sami uredno gledaju i gostuju na televiziji N1 i Al Jazeera Balkans koje su samo copy-paste profesionalnog koncepta koji sam tada napravila, a kojem su se kasnije pridružili Goran Milić i mnogi sjajni novinari iz cijele bivše države. Kako je to bilo uoči pada Berlinskog zida, tajming je bio anticipirajući i realno teško ostvariv uoči prijetećeg rata, pa sam se vrlo brzo sukobila s generalima JNA koji su spremali agresiju na „separatističke“ republike po davno razrađenom planu sukcesivnih državnih udara. Tada, znači još u okviru postojeće i međunarodno priznate Jugoslavije, tj. početkom 1991., u dogovoru s predsjednikom Franjom Tuđmanom napustila sam Yutel te se zajedno s pokojnim suprugom Vanjom Kalogjerom i tridesetak novinara, profesora i Yu diplomata rodom iz Hrvatske uključila u stvaranje hrvatske diplomacije. Moj je suprug po dogovoru bio imenovan kao jugoslavenski ambasador u UAE jer je to tada bilo jedino moguće, a ja sam istovremeno dobila zadatak stvaranja logistike za buduće hrvatsko veleposlanstvo. Kad je nakon agresije JNA i Miloševićeve Jugoslavije na Hrvatsku i BiH izbio oružani sukob između dotadašnjih saveznika Hrvata i Bošnjaka, koji se također mogao predvidjeti jer je bio dio globalne strategije, moj je suprug imenovan hrvatskim veleposlanikom u UAE, a ja sam 1993. ukazom Predsjednika Republike Hrvatske imenovana veleposlanicom u MVP-u međunarodno priznate Republike Hrvatske. Od tada do 2000. godine, kad sam se vratila na HRT na svoje staro radno mjesto, bila sam kao visoko rangirani hrvatski diplomat u Mađarskoj, Indiji i Francuskoj.

 

- Zašto ste se vratili u novinarstvo? Vaše kolege bivši novinari koji su bili u toj grupi osnivača hrvatske diplomacije ili su još aktivni ili su umirovljeni  kao ambasadori?

To je bio stjecaj privatnih i političkih okolnosti koje su se ukrstile te 2000., milenijske godine. Moj se suprug razbolio, a ja sam kao izravni svjedok mnogih događanja s kraja 80-ih i početka 90-ih nekim povratnicima iz Beograda i CK SKJ u sam vrh hrvatske politike bila trn u oku i nepoželjna. Poslužili su se sovjetskom preventivnom metodom političke i društvene eliminacije „uništi svjedoka i glasnika loših vijesti“, pa smo se tako i pokojni suprug i ja našli na ulici, bez plaće i mirovine sve dok nisam, i to ne bez muke, moj radni staž na HRT-u probudila iz mirovanja. Naime, osim što sam osobno bila prisutna mnogim događanjima, imala sam još jedan krimen: nisam pristajala na tzv. detuđmanizaciju Hrvatske koju je hrvatska diplomacija tada morala zagovarati i prodavati po svijetu. Sličan krimen u glavama manje obrazovanih, a više napaljenih i glasnih domoljuba  imala sam i početkom 90-ih, jer sam tadašnju histeričnu detitoizaciju smatrala glupošću koja će se kad tad s efektom bumeranga vratiti onima koji ju nepotrebno lansiraju. Ubijanje pokojnika obično je lešinarenje, jer prošlost se ne može popraviti, ali ju ne treba ni prešutjeti. S njom se valja suočiti, prihvatiti, priznati i oprostiti, kao u bitki na Verdunu. To je jedini zalog budućnosti. Bumerang-efekt isforsirane detitoizacije i, još gore, detuđmanizacije, pa aktualne retuđmanizacije i retitoizacije vidimo danas u Hrvatskoj gotovo svakodnevno. To nije dobro. Vrijeme teče unaprijed, a ne unazad. Prošlost može biti putokaz za budućnost, ali ako se u sadašnjosti, prošlost i budućnost zaglave na raskrižju kao dva jarca na brvnu, prošlost postaje teret koji dijeli narod i državu. Mladi novinari bi to trebali znati i prestati navijati bilo za desne ili lijeve povjesničare koji umjesto sučeljavanja argumenata sučeljavaju svoje osobne svjetonazore služeći se poviješću kao alibijem za vlastitu površnost i znanstvenu neutemeljenost. Toga su nažalost puni naši mediji, a novinari u tim kampanjama itekako sudjeluju.

 

- Jesu li naši mediji podložni utjecajima sa strane?

Naravno! U tome i jest opasnost. Mi sa Zapada kopiramo ono loše, a ono što je dobro ne vidimo.

-Intervjuirali ste nemali broj najpoznatijih državnika, političara, umjetnika – možete li spomenuti one najviđenije?

Predsjednici Francuske Jacques Chirac, dvaput i Francois Mitterrand, dvaput. Generalni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali, dvaput. Robert Badinter, krojač granica na Balkanu, triput. Najugledniji zagovornik EU Jacques Delors. Jean Marie le Pen, najslavniji desničar starog kontinenta. Michel Rocard, francuski premijer u vrijeme pada Berlinskog zida i još mnogi istaknuti Francuzi, premijeri, ministri, itd. Potom Paddy Ashdown, britanski namjesnik u BiH. James Baker, šef State departementa SAD-a. Mihail Gorbačov, otac Perestrojke i grobar SSSR-a. Tito, trebam li ga predstaviti?  Sir Fitzroy Macleane, Titov britanski mentor i prijatelj po čijem je životu djelomično stvoren lik Jamesa Bonda. Indira Gandhi, premijerka Indije. Sirimavo Bandaranaike, premijerka Sri Lanke, Ziaur Rahman, predsjednik Bangladeša, Julius Nierere,  predsjednik Tanzanije. Didier Ratsiraka, predsjednik Madagaskara. Robert Mugabe, predsjednik Zimbabvea. Predsjednici vlade Malezije, Nepala, Alžira, itd., itd. Od uglednih umjetnika sa svjetskom slavom i političkom karizmom koji su obilježili povijest 20. stoljeća sjećam se s ugodom intervjua s Josephine Baker, Peterom Ustinovom, Juliom Inglesiasom, slavnim Japancem Akirom Kurosawom, s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, najromantičnijim i najnesretnijim ljubavnim parom poslije Romea i Julije, itd., itd., itd. Trajalo bi predugo kad bih sve nabrajala. Uostalom, dugo sam bila novinar. Pojašnjenja uz svako ime iznosim jer sam sigurna da većina mladih novinara koji s diplomom završavaju novinarske fakultete pojma nemaju tko su ti ljudi, a i svejedno im je.

 

- Da li biste i danas potpisali sve ono što ste u novinarstvu napravili?

Apsolutno sve i ničega se što sam kao novinar u životu stvorila ne odričem. HRT-ova arhiva prepuna je mojih emisija, feljtona, intervjua, dokumentarnih filmova i serijala. Nikada me u životu ni jedan sugovornik ni bilo tko o kome sam snimala emisiju ili film nije tužio sudu. Tužila su me dvojica HRT-ovih zaposlenika čijih imena u televizijskoj i radijskoj arhivi nema. Jedan koji je malo znao o novinarskoj struci, pa mu se učinilo da mu ja smetam u napredovanju, a drugi koji je na visoki položaj na HRT-u stigao na krilima politike iz nekretninske mafije, pa mu nije odgovaralo što sam kao predsjednica Nadzornog odbora HRT-a nastojala zaustaviti pretakanje javnog novca u privatne džepove i time njemu i njegovim partnerima onemogućila privatni biznis s tuđim novcem. Zanimljivo je da su i jednom i drugom supruge ili bivše supruge – sutkinje. Toliko o slobodi medija, pravnoj državi i neovisnosti sudstva u Hrvatskoj.

 

- Da li se danas  puno ili nimalo radi s mladim novinarima kad dođu u naše redakcije?

Radi se, ali su voditelji edukacije najčešće ljudi koji sami nikada nisu bili novinari. A i mladi novinari sve manje čitaju knjige i nemaju vremena ni želje saslušati iskustvo starijih, a pamet i znanje traže samo na internetu.

 

- Nema, kažu, više onih slavnih mentora uz koje su mladi više naučili nego tijekom školovanja na fakultetu.

Ima ih, ali su nevidljivi, nitko ih ne traži i nitko ih ne treba. Tu nelogičnost trebale bi i mogle ispraviti novinarske udruge poput HND-a ili novoosnovanog HNIP-a

 

- Zašto danas redakcije ne koriste, da tako kažem, islužene novinare da rade s mladim ljudima, da ih usmjeravaju i na njih prenose svoje golemo i znanje i iskustvo?

Za to nitko nema ni novca ni želje. Nedjelovanje je najlakši put u vremenu u kojem izvrsnost u bilo kojem zanatu postaje suvišna.

 

- Mnogi su skloni komparirati novinarstvo danas i jučer. Neki tvrde da ozbiljno nazadujemo u tom pogledu, a drugi opet da je novinarstvo snažno napredovalo. Što vi osobno mislite?

Mislim da je točno i jedno i drugo. U tehnološkom smislu i demokratizaciji medija novinarstvo je napredovalo. Ali u odgovornosti za ono što se piše i javno kaže novinarstvo je nazadovalo. Jedan od mojih mentora, slavni John Phillips, kad smo se zajedno zatekli u Kini u vrijeme prekretničkih studentskih nemira na Tian an menu, snimao je događaj jednom starom, gotovo zahrđalom „Leicom“. Kad sam ga pitala je li mu to trofejna kamera iz Drugog svjetskog rata pa zato ne koristi nove, modernije, odgovorio mi je da nije važna kamera koja bilježi neki događaj, nego čovjek, novinar koji tu kameru drži u svojim rukama i kroz nju gleda svijet.

 

- Koliko su, po vašem mišljenju, društvene mreže unijele promjene na medijsku pozornicu? Je li to unijelo više demokratičnosti u izboru tema, proširilo sadržaje medija i omogućilo širem krugu uključivanje u proces informiranja javnosti ili je stvorilo kaos bez odgovornosti?

Stvoren je kaos bez odgovornosti, pa svatko može pisati što mu padne na pamet.

 

- Prvi put u novijoj povijesti imamo na burzi rada blizu 1000 novinara. Što se to događa? Kako to tumačite?

Novinari polako, ali sigurno gube bitku na medijskom tržištu rada, a dobivaju je spin doktori i raznorazni PR-ovci

 

- Kakva su Vaša očekivanja od novog v. d. ravnatelja HRT-a?

Još je prerano o tome suditi. Znam Sinišu Kovačića iz njegovih novinarskih početaka, mladog, ambicioznog studenta koji je želio učiti od starijih novinara i nikada se nije libio tražiti savjet. Bila bih mirnija kada bih znala da on drži uzde HRT-a u svojim rukama, jer ga pamtim kao časnog i vrijednog. No bojim se da je okružen, kao omčom oko vrata, grupom ljudi koje zanima samo milijarda i četiri stotine milijuna kuna tuđeg novca s kojima raspolaže HRT, a koji su se nakon nekoliko godina uz pomoć političkih trgovina ponovo vratili na vodeća radna mjesta na kojima se odlučuje o korištenju novca televizijskih pretplatnika.

 

- Od kada ste u mirovini? Kako protječu penzionerski dani? Može li Silvija  živjeti od penzije?

U penziji jesam, ali u mirovini nisam. Stalno radim i pišem jer se od novinarske penzije u Hrvatskoj ne može živjeti.

 

- Kakvu biste poruku željeli uputiti mladim kolegicama i kolegama što stupaju na radijsku, odnosno TV pozornicu?

Neka čitaju knjige, ne vjeruju prolaznoj slavi i ne misle da svijet i povijest medija s njima počinje i završava. Uvijek je bilo nešto i netko prije njih i bit će poslije njih.

 

- Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti? A što zaboraviti?

Voljela bih obnoviti zaljubljenost u zablude iz mojih novinarskih početaka, kad su novinari jedni od drugih učili, pomagali si uzajamno, radovali se odlascima u redakciju i tuđim uspjesima, družili se i mislili da je mir vječan, te da je kvaliteta novinarskog uratka nemjerljiva genima, bojom kože, religijom, novcem i snagom političkih moćnika koji su, i onda kao i danas, neke novinare milovali, a neke korili jer su pokušavali misliti svojom, a ne partijskom glavom.  Zato sam i rekla da je novinarstvo struka u sivoj zoni politike i povijesti i zato bih željela zaboraviti imena onih novinara koji su mi, služeći dnevnoj politici, iz interesa ili neznanja, učinili ogromno zlo od kojih moja obitelj, posebno moj sin, i danas ima grdne posljedice. Neki su od njih pokojni, pokoj im duši i posthumni oprost, a neki i danas vrlo glasno i strasno obavljaju prljave poslove za one koji ih plaćaju proglašavajući svoju i njihovu laž jedinom istinom. To je strašno opasno, jer je manipulacija riječima i slikom ubojitija od puške i tenka. Put od jednog do drugog vrlo je kratak. Imali smo prilike to već vidjeti uoči Domovinskog rata. A sve se to čini u ime tzv. slobode medija, demokracije, ljudskih prava i napretka civilnog društva.

 

ŽIVOTOPIS SILVIJE LUKS – KALOGJERA

Novinarka Silvija Luks -Kalogjera rođena je 19. 2. 1944. u Sremskoj Mitrovici. Klasičnu gimnaziju završila je u Zagrebu (1962.). Kao studentica sudjelovala je na međusveučilišnom takmičenju u govorništvu u Beogradu (1965.) i pobijedila. Diplomirala je na  Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta (1973.). Diplomu završenog postdiplomskog studija stekla je na Sorbonnei (1977.), a godine 1978. prijavila doktorat na Odsjeku ekonomskih,društvenih, pravnih i političkih znanosti pariškog Sveučilišta Sorbonne 1. Novinarstvom se počela baviti sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Od 1964.-1966. je na Radio Zagrebu je novinarka, urednica, voditeljica, potom  je na Televiziji Zagreb, zatim je ratna dopisnica Tanjuga iz Angole, od 1990.-1991. je na Yutelu direktorica programa i zamjenica generalnog direktora, zatim u diplomatskoj službi. Od 2000.-2004. ponovo je na HRT-u, točnije na HTV-u urednica emisija, komentatorica i mentorica, od 2004.-2005. specijalna dopisnica iz SAD-a. Od 2005.-2007. Ponovo radio kao urednica, voditeljica i autorica specijalnih vanjsko-političkih emisija na HTV-u, a od 2007.-2010.je njegova stalna dopisnica iz Francuske. Potom od 2011.-2013. Vrši dužnost predsjednice Nadzornog odbora HRT-a. Od 1974.-2010. surađivala je s mnogim televizijama u svijetu (Francuska, SAD, UAE, Katar, Egipat, Švicarska, Kamerun, itd.). Nagrađena je nagradom Hrvatskog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“ i odlikovana francuskim ordenom „Viteza nacionalnog reda“. Predsjednica je hrvatske Sekcije frankofonskih novinara HND-a.