Aktualno > Analize

INTERVJU PERO ZLATAR U komunizmu se slušalo Kurtu, a u višestranačju Murtu

18.04.2018.

Razgovarao: Vlado Vurušić

Pero Zlatar, legenda hrvatskog (ali i jugoslavenskog) novinarstva. Čovjek koji je stvarao trendove, rušio tabue i barijere u vremenima za koja se govori da su bila neslobodna i najteža za novinarsku profesiju. No, i u tim olovnim vremenima ideoloških komisija bilo je onih koji su očito mogli nešto napraviti i koji se nisu samo pravdali time da je bilo grozno, te da nisu ništa mogli učiniti.

Pero Zlatar bio je urednik nekoliko izdanja zagrebačke kuće Vjesnik koja i danas imaju kultni status – Plavi Vjesnik, Studio i Arena. Novine koje su imale „svjetske“ tiraže i popularnost. Novinarstvom se počeo baviti s 15 godina. Danas u 83. godini je još ste aktivan.

Je li to doista novinarstvo posao koji tako ozrači čovjeka?

„Mnogo toga što je za većinu muškadije uobičajeno ne znam činiti. Ne umijem popraviti kratki spoj; jedino što mogu pripraviti za jelo je skuhati juhu iz vrećice i ispržiti jaja; ne vozim ni bicikl, a kamoli kola; vrlo loše plivam i ne planinarim; nisam kadar složiti košulje i odijela, pa sam, prema tome, daleko od toga da bi ih mogao izglačati; budući da panično zazirem od toga da mi ruke budu u masnoj vodi bježim kao vrag od križa od pranja suđa; ne bih umio zašiti otpalo dugme na košulji i na odijelu; pojma nemam o vrtlarenju; ne znam poslati poruku s interneta, a ni sms s mobilnoga; ne znam previti ranu; ne umijem upakirati dar i vezati ga kićenom vrpcom; nikad nisam previo i okupao ni jedno od svoje četvero djece... i još koješta zbog čega sam u kući posvemašna neznalica, 'niš koristi'. Dakle, gotovo sedam desetljeća umišljam da je jedino što mogu valjano činiti je napisati štogod za novine i objaviti poneku knjigu. Stoga držim da ću pisati sve dok me bude služilo pamćenje, nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta“, kaže u svom stilu na početku razgovora Pero Zlatar.

Prošli ste brojne redakcije, ali i države i režime, te njihove stroge ali i  liberalne etape. Recite kako se razvijalo novinarstvo u vašoj eri?

Moja era u novinarskome poslu još traje. I kažem da se nekoć nisi mogao narugati nekome „drugu iz Centralnoga komiteta“ koji je umjesto „poslije“ govorio „potlam“; nisi smio prepričavati viceve o najvoljenijem sinu naših naroda i narodnosti jer bi zaglavio u ćorci, jednako kao kad bi se osvrnuo na liniju ili garderobu prve drugarice. Nije se smjelo objelodaniti da su digli ruku na se sinovi druga Kardelja. Nisi smio putem novina čestitati Uskrs i Božić. Bilo je heretično napisati hrvatska momčad, hrvatski pisac ili hrvatski film. Zato sam se čudom čudio iznimnoj privilegiji Radio Zagreba koji je ponoćni program završavao svečanim sviranjem Lijepe naše. Danas takvih tabua nema. Ali kako su novine, pogotovu one lakšega sadržaja, u privatnim rukama, ne daj, Bože, da se nekome nesretniku omakne vrlo važna vijest kako je nekakva sponzorušica, glumičica ili manekenčica ostala u drugome stanju ili se rastala od svoga dilbera, a što je suparnička redakcija zabilježila. Za takvu nesmotrenost neminovno slijedi noga u stražnjicu, premda, po mom mišljenju, senzacionalno otkriće te vrste neće podići nakladu ni za pedalj. I upravo zbog toga više ne pričam da je novinarsko zvanje najljepše na svijetu kao što sam propovijedao dok sam po školama predstavljao svoje knjige za mlađi naraštaj.

Sada vele: novinari su nekada pisali samo ono što im jave iz CK. Je li bilo baš tako? I kako danas pišu?

Upravo stoga sam se priklanjao tzv. čitkijim, lakšim, popularnijim temama. Za razliku od glavnih urednika i urednika državotvornih političkih rubrika – mene nikada nisu pozvali u CK da saznam svoje mišljenje. Narodna mudrost tvrdi da je u pravu onaj u koga je toljaga. Napokon, zar vatikanski Osservatore Romano smije pisati protiv pape? Dašto da ne smije. Glas Amerike uvijek naglasi kako prenosi stajališta vlade Sjedinjenih Država. Zar pekinški Ženmin žibao (Glas naroda) smije nešto zucnuti što nije po volji vladajućoj Komunističkoj partiji Kine? U nas novine pišu ovisno o tome da li vlasnici podupiru HDZ ili SDP. Znači, danas je isto kao što je bilo ranije – samo malko drugačije.

Stalno se preispituju dosezi slobode novinarstva. Kako vi to vidite iz ugla svoga tolikog novinarskog iskustva?

Odgovor ćete lako nazrijeti iz onoga što sam vam do sada izrekao.

Što je bila prednost onda, a što sada?

Među onima koji su skrbili o unutarnjoj i vanjskoj politici razlika je što su u komunističkoj eri slušali Kurtu, a ovi sada, u višestranačju, slušaju Murtu.

Što se onda nije smjelo, a danas može i obratno?

Drug Tito je bio nedodirljiv. Spominjem se da je učas planuo ondašnji humoristički beogradski tjednik Jež kad je objavio udvorničku Titovu karikaturu Dušana Savića i to, zamislite, s Maršalovim podvaljkom, kako se, uz dobrohotni osmijeh, priprema za odlazak na svoja mirnodopska putovanja. Da je bilo papira, mogli su ga tiskati i u više od milijun primjeraka. Jer dotle je bilo nezamislivo vidjeti Tita u karikaturi. Onda se nisi smio našaliti čak ni s nekim lokalnim moćnikom, dok današnji novinar može nekažnjeno prašiti, gdjekad i preko razine dobroga ukusa, po predsjednici Kolindi ili prvome ministru Plenkoviću. Kad sam vodio Plavi vjesnik, seoskoga druida u francuskome stripu o Asteriksu nazvao sam Kolariks aludirajući na zagrebačkoga gradonačelnika Mateka Kolara. On se zbog toga namusio i potužio genijalnome Vjesnikovu direktoru Boži Novaku, ali ovaj je mene zaštitio odbrusivši mu: „Što se buniš, čovječe, pa gradonačelnici u Francuskoj služe za sprdnju“. I Kolar se potom nije oglašavao. Uvreda veličanstva je isparila.

Jesu li vas proganjali partijski inženjeri ljudskih duša?

Dugo ne, jer me nisu gledali kao ozbiljnoga novinara kome su bliske partijske teme. Moja golgota je počela u vrijeme Hrvatskoga proljeća nakon što sam u Studiju objavio zemljovidnu kartu Jugoslavije s označenim mjestima u kojima su zabranjivali Vici Vukovu da pjeva. Optužili su me da sam raskomadao Jugoslaviju i najurili me iz Studija. Prethodno se na mene, na sjednici Centralnoga komiteta kojega je bio član, u tim nadasve opasnim vremenima ideološki žestoko obrušio književnik Branislav Glumac. Ni tada nisam skrivao da sam bio sljedbenik Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala. U svojoj knjizi „Hrvatski snovi i stvarnost“ Savka Dabčević je, objelodanivši listinu novinara koji su nastradali zbog Hrvatskoga proljeća, navela i mene.

Jeste li u karijeri imali telefonske pozive „s vrha“? Kada i gdje?

Nakon što je zamijenila smijenjenu Savku Dabčević na mjestu predsjednice CK SK Hrvatske pozvala me Milka Planinc i, nadam se, u dobroj nakani, upozorila me kako je protiv mene, kao glavnoga urednika Studija dobila više „anonimki“, tako ih je nazvala, i upozorila me da se pripazim. Osobno je nikada nisam stigao upoznati. Danomice su dolazile financijske inspekcije, ali ma koliko se revno trsile, nisu uspjele pronaći da sam utajio i pet pišljivih dinara. 

Vodili ste u olovnim vremenima Plavi Vjesnik i Studio. Kako biste opisali to vrijeme i novine koje se možda nisu uklapale u ondašnje ideološke okvire?

Za takve listove zabavnijega sadržaja, koji se nisu miješali u visoku državnu i partijsku politiku, vladajući palatini nisu marili. Njima je bilo jedino važno da budu spominjani u Vjesniku, Večernjem listu i posebno u Borbi. Veća sloboda bila je dopuštena nakon Titova raskola s Kremljom, kad su na velika vrata u nas ušli zapadni filmovi, džez, blues, stripovi i visoka moda e da bi se vidjelo kako se Jugoslavija temeljito razlikuje od strogo kontroliranih režima zemalja smiješno nazvane narodne demokracije poput Bugarske, Mađarske, Čehoslovačke i ostalih moskovskih klimoglavih poslušnica.

Je li istina da ste rekli kako na naslovnicu Studija može doći samo onaj tko ima veću „nakladu“ od vaših novina koje su sedamdesetih bile daleko najprodavanije u Jugoslaviji?

O tome prvi put čujem, upravo kao što sam čuo i o nizu mojih izjava koje nikada nisam izustio. No to je ništavno prema onome što je prije desetak ljeta napakirala neka nadobudna grabljivica bombastičnih izmišljotina kad mi je, pišući, o najvećim zavodnicima među poznatim Hrvatima, stavila u usta nebulozu da sam navodno izjavio kako je Ivo Robić jedini izašao na naslovnici Studija a da ga nisam priveo u krevet. Nisam se usudio mjesecima pred oči supruzima nekih od dama s naslovnih strana, a s kojima sam prijateljevao. Oni koji me poznaju znaju da se nikada i ni pred kime nisam razmetao svojim ljubavnim skalpovima kojih je bilo znatno manje nego što se o njima govorkalo. Uostalom, nekom prigodom sam o sebi napisao da sam super diskretan jer ni dame s kojima sam spavao nisu to saznale. I da okončam o naslovnicama. One su po meni izlozi dućana koji ističu najbolju robu. Valja namirisati tren kad će snimka neke od zvijezda prodati novinu. U Plavome vjesniku bila je tiskana u rekordnoj nakladi ona s prvom tinejdžerskom Miss Jugoslavije, Zagrepčankom Jasminkom Martinović, dok stoji u sredini između bračnoga para, predsjednika Tita i njegove supruge Jovanke, nakon novogodišnjega izbora u zagrebačkome hotelu „Esplanade“. Bio je to prvi slučaj da neki šef države nazoči bizarnome događaju kao što je biranje Miss. Jasminka nam je još jednom hametice prodala visoku nakladu nakon što je u Hollywoodu osvojila drugo mjesto na svjetskome izboru. Sa Studijom pak nisam mogao promašiti kad bih objavio, prije svih, Silvanu Armenulić u haljini s dubokim izrezom, potom Mišu Kovača, Kiću Slabinca, Vicu Vukova i miljenika ženske čeljadi Miću Orlovića. Sjajno su prošle naslovnice Olivere Vučo s novorođenim sinom Manom, te netom vjenčanoga pjevačkog para Daliborke Stojšić i Žarka Dančua. Ali rekord nad rekordima potukao je poljski glumac Stanislaw Mikulski, koji je, u ulozi ilegalca Hansa Klossa bio zvijezda televizijske serije „Važnije od života“, koja je opustjela ulice od Jesenica do Gevgelije i zavijala u crno sablasno prazne ugostiteljske lokale, kinematografe i kazališta. Pozvali smo Mikulskoga u goste i on je u Zagrebu izazvao masovnu pometnju kad se pojavio na Cvjetnome trgu i kad je u dvorani na Trešnjevki podbacio loptu na utakmici košarkaša „Lokomotive“, čiji sam bio predsjednik. Iznad Studijeva zaglavlja, a s Mikulskim na naslovnici, hvaleći se, s ponosom smo istakli kako je taj broj tiskan čak u 370.000 primjeraka. U sljedećem broju sam se u svome stalnom uvodniku „Danas je petak“ perfidno i pokvareno ispričao čitateljstvu zato što sam ih obmanuo. Ispravio sam se naglasivši kako je prošla naklada bila ne 370.000 nego 373.600 primjeraka i kao vjerodostojni dokaz objavio presliku naloga tiskare o tiskanoj količini.

Plavi Vjesnik bio je enfant terrible tadašnjega hrvatskog novinstva. U čemu je tajna njegova, odnosno tadašnjega vašeg uspjeha?

U više navrata sam odgovarao kako glavnoga urednika, baš kao i trenera sportske momčadi, mora ići karta. Kad nekoga uspješnog kuhara pitaju kako spravlja svoje specijalitete, taj se zbuni i kroz zube procijedi da stavi žlicu ovoga, malo uzme ispod prstiju začin taj i taj i prospe ga, pa da jelo kuha toliko i toliko minuta, da ga ukrasi ovim i onim... Mene je, usudim se reći, htjela karta. U Plavcu smo, putem rubrike Drage Mlinarca, privukli poklonike pop glazbe, čudesno pristala manekenka Irena Uhl pisala je o modi, Goran Štrok o automobilizmu, Helga Vlahović o televiziji, slavni sarajevski as Ivica Osim o nogometu, radijski mag Fran Potočnjak, uz kratke ironične komentare, objavljivao je top-liste ploča zabavne glazbe, dok je Veselko Tenžera, koji je kod nas počeo pisati za novine, krenuo sa svojim neponovljivim antologijskim esejima i privukao obrazovaniji svijet. Prvi smo u Jugoslaviji predstavili strip o Asteriksu, dok su Uroš Šoškić i Zvonimir Belša vodili nadasve praćenu izazovnu kroniku o poznatima „Maja saznaje“. Studio smo pak, u početnim danima televizije, pretvorili u čedni uljuđeni obiteljski tjednik koji nikome nije virio u krevet i u tanjur, tako da mi je skroz naskroz nepravično na leđa bila nataknuta zločesta etiketa preteče žutoga novinstva. Tome su kumovali jalni nesposobni kolege koji su svoju stvaralačku nemoć skrivali iza teških tema koje nitko nije čitao, a oni rijetki koji bi ih ipak počeli čitati, ni uz najbolju volju nisu uspijevali dokučiti što je pisac želio reći svojim otrcanim frazama.

Koliko su Studio ili Plavi Vjesnik rušili tabue?

Rušili smo tabue time što je Studio grabio nekoliko koraka ispred suparnika, prije svih beogradskih Radio TV revije i TV novosti te ljubljanske Antene. Ako se pohvalim da smo, povrh enormne zarade od prodaje lista i reklama s njime, poput koke koja nese zlatna jaja, imali i silnu dobit od prodaje tjednih knjižica sa Zagorkinim romanima, te vlastitom produkcijom ploča, u kojoj su prve violine bili Mišo Kovač, Čobi Savčić, Dalibor Brun, Helena Sabljak, Duško Lokin i Mendozino, shvatit ćete da je po nama pljuštala lova do krova, a krov je bio kabriolet. Zato smo se, spoznavši kako je televizija sve moćniji medij, lako isprsili da kao glavni sponzori Jadranskih susreta uletimo s teških 25 milijuna dinara. Pa i taj veliki ulog nam se, svejednako, obilno isplatio i pozlatio. 

Zagrebačko novinarstvo bilo je suvereno, s tiražnim i vrlo profitabilnim izdanjima kao što su bili Plavi Vjesnik, Studio, Start, Arena, Danas, Globus, Sportske novosti, SN revija i Vikend. Što se dogodilo da su se svi, s izuzetkom Globusa i Sportskih, odavno ugasli. Je li to kriza novinarstva, novinara ili su TV i internet ipak donijeli druga vremena?

Nemojte smetnuti s uma da su u toj raskošnoj niski naše izdavačke kuće, bez premca najjače u Jugoslaviji, bili i dnevnici Vjesnik i Večernji list i da su i oni pristojno zarađivali. Danas su druga, nadasve teška vremena. I kad bih se sada vratio u godine svoje najveće stvaralačke snage, ne bih se usudio zagristi vrući krumpir i voditi Plavi vjesnik, a pogotovu ne Studio. Internet je dobrano obogaljio tiskano novinstvo. Ali novine nikada neće prestati živjeti. Rado se sjetim riječi veličajnoga filmskog redatelja Luisa Bunuela kad su ga pitali: što bi najprije učinio kad bi ga trideset godina poslije smrti iznova oživjeli: „Otišao bih i kupio novine!“, uzvratio je. I ja bih tako.

Koje novine danas čitate?

Mahom svake kojih se dohvatim. Bio sam i ostao zagriženi novinomanijak. Prva svakodnevna jutarnja literatura u Zagrebu su mi Večernji, Jutarnji, 24 sata i Sportske novosti, te Express i Globus od tjednika. Uzimao bih i više, ali se suzdržavam da bi mi ostalo vremena za čitanje romana i esejistike. U Beogradu najčešće uzmem Večernje novosti i Blic, kao i neke od niza tabljuvoida/možda riječ, a možda pogreška???? e da bih vidio s koliko žuči rigaju vatru žesteći se na Hrvatske.

Koje novinare s kojima ste radili volite spomenuti u dobrom, ali i lošem kontekstu?

Tušta ih je i tma. Uzmimo po dobru nenadmašenog velikana, zlatoustoga Miljenka Smoju koji je umio umijesiti bajnu priču i od najbezveznije kavanske ćakule. Šunje je hrvatski majstor priče, ravan Antonu Pavloviću Čehovu ili Guyu de Maupassantu. Bio sam sretne ruke s glavnim urednicima, a navest ću one koji su bili i izvanserijski pisci: Zvone Mornar, Boris Janković, Josip Vrhovec, Frane Barbieri, Davor Šošić, Krešo Džeba, Mirko Galić i Davor Butković. Od novinara kojih više nema volio sam pročitati Živka Vnuka, Ivu Brauta, Franu Jurića, Milana Bekića, Vladimira Kolara, Miroslava Radojčića, Magdu Weltrusky, Vilka Luncera i Tomu Židaka. Od aktivnih dragi su mi prilozi Gorana Milića, Jovana Kosijera, Hrvoja Hitreca, Toneta Fornezzija, Silvije Luks, Denisa Kuljiša, Zorana Šprajca... Siguran sam da bi u ovu listinu stalo bar još dvadesetak uglednih imena, ali oprostite mi zaboravnost zbog visoke dobi. Loše ljude i događaje nastojim zaboraviti. No kako ne bi bilo da se „ne bi štel zameriti“, evo povratka na dane kad sam bio glavni urednik svoga posljednjeg lista Arene. Jako brzo smo postigli strmoglavljenu nakladu i do 120.000 prodanih kopija.

Radili ste i u Beogradu u vrijeme „događanja naroda“ i rata? Što pamtite iz tog perioda?

To što sam sa ženom i dvoje mlađe djece proveo i izvještavao svih 78 dana bombardiranja Beograda. Polaskali su mi da su moje kronike u Nacionalu o tim opasnim danima i noćima bile jako zapažene. Toga pisanja sam se prepao tek sa zadrškom, nakon što mi je Fadil Hadžić, s puno skrbi u glasu, rekao kako se čudi da me ondašnja vlast satrapa Slobodana Miloševića nije smakla i proglasila poginulim od NATO-vih bombi. U jednome od svojih razgovora s ondašnjim dopredsjednikom vlade Vojislavom Šešeljem prenio sam mu te Hadžićeve riječi, a on mi je, ne znam ozbiljno ili cinično se šaleći, rekao: „Vidite, toga se nismo setili!“. Odmah po prestanku bombardiranja bio sam prognan iz Beograda i mogao sam se vratiti na dopisničko mjesto tek nakon što su srušili Slobodana Miloševića, 5. listopada 2000. Tada mi se dogodilo nešto neobično. Unatoč visoko ocijenjenim izvještajima s bombardiranja, a i tome što sam tada dobio nagradu za životno djelo nazvanu po Otokaru Keršovaniju, provjeravajući račun u banci ustvrdio sam da mi je glavni urednik Nacionala Ivo Pukanić s plaće od 2500 njemačkih maraka, ne obavijestivši me, pet mjeseci skidao po 500 DEM. Uvrijeđen i ponižen napustio sam smjesta Nacional i na poziv Mirka Galića prešao u Globus za veću plaću. Potvrdila mi se izreka koju volim navoditi: „Nikad ne znaš zašto je to bilo dobro“.  

Bili ste direktor u Dinamu i predsjednik današnje Cibone. Stoji li ona da se Vladimir Bakarić bojao da Dinamo bude prvak?

O tome prvi put čujem i, iskreno, ne vjerujem u to. Bakarić nije mario za nogomet, a obožavao je stripove. Netko mi je rekao, dok sam predsjedavao Lokomotivom, kako ga je nerviralo dok je putem televizije pratio prijenose naših utakmica zato što žvačem gumu. Ali i to prihvatite sa zadrškom. Međutim, najveći hrvatski nogometaš Stjepan Bobek, koji je mlad došao u Beograd, u Partizan i tamo je pokopan, često mi je sjetno spominjao kako bi se on, i jednako slavni Zlatko Čajkovski, bolesni od nostalgije, pješice vratili u rodni Zagreb i došli u Dinamo, ali su se čelnici modrih smrtno prepali utjecajnih generala koji su vladali u Partizanu, pa se nisu usudili da ih uzmu i bez šupljega groša. Stoji da mi je Štef Bobek u više navrata ponovio kako želi biti pokopan u Zagrebu, o čemu sam i pisao, ali unatoč tome čelnici Partizana su ga, mimo njegove volje, sahranili u Beogradu.

Pisali ste i političke putopise poput onih o Albaniji koja je tada bila najzatvorenija europska zemlja? Želite li još putovati?

I te kako. Pa gotovo sve što sam zaradio profućkao sam da sam ili s obitelji prođem što više svijeta. Te uspomene mi nitko ne može oteti, a ni ja ih ne mogu otuđiti, za razliku od nekretnina kojih nemam. Nasljednici se, nakon moga upokojenja, od ostavštine jedino mogu nadati tantijemama od eventualnih reizdanja mojih knjiga ili pak postotaka od TV serija i filmova koji će biti snimljeni po nekima od knjiga. Primjerice od trotomnoga dokumentarnog romana o atentatu na Antu Pavelića, poglavnika NDH, a koji se redatelj i glumac Dejan Aćimović upravo sprema snimati. Tek, svaka od te tri knjige „Meta Pavelić: živ ili mrtav“ brzo je planula u zavidnoj nakladi od po 30.000 primjeraka.   

Jeste li kada požalili što niste radili nešto drugo?

Nikada. Ali da su me silom i zauvijek potjerali iz novinarstva, mislim da bih mogao biti valjani sportski menadžer ili s veseljem raditi kao hotelski recepcionar. Davno sam u šali rekao kako ću skončati kao urednik i pisac jelovnika u hotelu „Galeb“ u Povljima na Braču, postojbini mojih predaka, u kome su u većini Zlatari. A prepoznajemo se po obiteljskim nadimcima. Mi smo – Stipanci.  

Koje sugovornike i intervjue pamtite?

Jedan od mojih najvećih uspjeha, uz intervjue s Christianom Barnardom, španjolskim kraljem Juanom Carlosom i Diegom Maradonom, je razgovor s posljednjim albanskim komunističkim diktatorom Ramizom Alijom, nasljednikom Envera Hoxhe, 19. ožujka 1993. u njegovu skromnome domu u četvrti Šalvare u Tirani, nedugo nakon izlaska iz zatvora kad je odrobijao oko sedam godina. Alija je odbijao sve primamljive pozive iz cijeloga svijeta za intervju, ali ja sam došao do njega zahvaljujući jakome utjecaju moga zagrebačkog prijatelja Vebija Velije koji je postao najimućniji čovjek u Albaniji. Ni danas, četvrt stoljeća poslije toga, ne ide mi u glavu zašto ga Globus, koji mi je financirao put, nije objavio. Plasirao sam taj svjetski ekskluziv jednome inozemnom magazinu i donekle se utješio odličnim honorarom.

----------------------------------

 

Sjajna novinarska biografija

Pero Zlatar rodio se u Skoplju 26. listopada 1934. godine. Od 1954. bio je novinar i urednik u izdanjima kuće Vjesnik. Od 1967. glavni urednik zabavnoga tjednika Plavi Vjesnik, pa glavni urednik televizijskoga magazina Studio (1971.–1973.), koji je doveo do vrhunca naklade. Potom je bio urednik u Vjesniku u srijedu (1973.–1975.) te u Sportskim novostima do odlaska u Beograd 1981.

 Pisao je dojmljive reportaže i intervjue s raznim političarima, glazbenicima, sportašima, općenito slavnim i utjecajnim osobama. Neke od njih završile su kao zapažene publicističke knjige, poput „Golovi Dražena Jerkovića“ iz 1963. godine, „Note i reket Ivice Šerfezija“ iz 1965. i „Šest milijuna ploča Ive Robića“, također iz 1965. godine.

Kao reporter i izvjestitelj proputovao je sve kontinente i boravio u oko 180 zemalja. Bio je prvi novinar bivše Jugoslavije poslije 1948. u Albaniji, prvi u Francovoj Španjolskoj, Salazarovom Portugalu, Tajvanu, državama Apartheida u Južnoj Africi i Rodeziji, Južnoj Koreji, Čileu.

 Napisao je tri knjige tiskane u visokoj nakladi o Albaniji: dvije o Enveru Hoxhi: „Gospodar Zemlje orlova“ i „Enver Hoxha – politička biografija“, te jednu politički putopisnu: „Glasnik iz Tirane“, koje su u to vrijeme bile vrijedan izvor informacija o politički zatvorenoj Albaniji. Dugogodišnji je dopisnik izdanja EPH, a kasnije Hanza Medije iz Beograda. Još uvijek je aktivan.

 

 

 

Razgovarao: Vlado Vurušić

Pero Zlatar, legenda hrvatskog (ali i jugoslavenskog) novinarstva. Čovjek koji je stvarao trendove, rušio tabue i barijere u vremenima za koja se govori da su bila neslobodna i najteža za novinarsku profesiju. No, i u tim olovnim vremenima ideoloških komisija bilo je onih koji su očito mogli nešto napraviti i koji se nisu samo pravdali time da je bilo grozno, te da nisu ništa mogli učiniti.

Pero Zlatar bio je urednik nekoliko izdanja zagrebačke kuće Vjesnik koja i danas imaju kultni status – Plavi Vjesnik, Studio i Arena. Novine koje su imale „svjetske“ tiraže i popularnost. Novinarstvom se počeo baviti s 15 godina. Danas u 83. godini je još ste aktivan.

Je li to doista novinarstvo posao koji tako ozrači čovjeka?

„Mnogo toga što je za većinu muškadije uobičajeno ne znam činiti. Ne umijem popraviti kratki spoj; jedino što mogu pripraviti za jelo je skuhati juhu iz vrećice i ispržiti jaja; ne vozim ni bicikl, a kamoli kola; vrlo loše plivam i ne planinarim; nisam kadar složiti košulje i odijela, pa sam, prema tome, daleko od toga da bi ih mogao izglačati; budući da panično zazirem od toga da mi ruke budu u masnoj vodi bježim kao vrag od križa od pranja suđa; ne bih umio zašiti otpalo dugme na košulji i na odijelu; pojma nemam o vrtlarenju; ne znam poslati poruku s interneta, a ni sms s mobilnoga; ne znam previti ranu; ne umijem upakirati dar i vezati ga kićenom vrpcom; nikad nisam previo i okupao ni jedno od svoje četvero djece... i još koješta zbog čega sam u kući posvemašna neznalica, 'niš koristi'. Dakle, gotovo sedam desetljeća umišljam da je jedino što mogu valjano činiti je napisati štogod za novine i objaviti poneku knjigu. Stoga držim da ću pisati sve dok me bude služilo pamćenje, nadam se do trena kad ću otići na put bez povratka, u vječna lovišta“, kaže u svom stilu na početku razgovora Pero Zlatar.

Prošli ste brojne redakcije, ali i države i režime, te njihove stroge ali i  liberalne etape. Recite kako se razvijalo novinarstvo u vašoj eri?

Moja era u novinarskome poslu još traje. I kažem da se nekoć nisi mogao narugati nekome „drugu iz Centralnoga komiteta“ koji je umjesto „poslije“ govorio „potlam“; nisi smio prepričavati viceve o najvoljenijem sinu naših naroda i narodnosti jer bi zaglavio u ćorci, jednako kao kad bi se osvrnuo na liniju ili garderobu prve drugarice. Nije se smjelo objelodaniti da su digli ruku na se sinovi druga Kardelja. Nisi smio putem novina čestitati Uskrs i Božić. Bilo je heretično napisati hrvatska momčad, hrvatski pisac ili hrvatski film. Zato sam se čudom čudio iznimnoj privilegiji Radio Zagreba koji je ponoćni program završavao svečanim sviranjem Lijepe naše. Danas takvih tabua nema. Ali kako su novine, pogotovu one lakšega sadržaja, u privatnim rukama, ne daj, Bože, da se nekome nesretniku omakne vrlo važna vijest kako je nekakva sponzorušica, glumičica ili manekenčica ostala u drugome stanju ili se rastala od svoga dilbera, a što je suparnička redakcija zabilježila. Za takvu nesmotrenost neminovno slijedi noga u stražnjicu, premda, po mom mišljenju, senzacionalno otkriće te vrste neće podići nakladu ni za pedalj. I upravo zbog toga više ne pričam da je novinarsko zvanje najljepše na svijetu kao što sam propovijedao dok sam po školama predstavljao svoje knjige za mlađi naraštaj.

Sada vele: novinari su nekada pisali samo ono što im jave iz CK. Je li bilo baš tako? I kako danas pišu?

Upravo stoga sam se priklanjao tzv. čitkijim, lakšim, popularnijim temama. Za razliku od glavnih urednika i urednika državotvornih političkih rubrika – mene nikada nisu pozvali u CK da saznam svoje mišljenje. Narodna mudrost tvrdi da je u pravu onaj u koga je toljaga. Napokon, zar vatikanski Osservatore Romano smije pisati protiv pape? Dašto da ne smije. Glas Amerike uvijek naglasi kako prenosi stajališta vlade Sjedinjenih Država. Zar pekinški Ženmin žibao (Glas naroda) smije nešto zucnuti što nije po volji vladajućoj Komunističkoj partiji Kine? U nas novine pišu ovisno o tome da li vlasnici podupiru HDZ ili SDP. Znači, danas je isto kao što je bilo ranije – samo malko drugačije.

Stalno se preispituju dosezi slobode novinarstva. Kako vi to vidite iz ugla svoga tolikog novinarskog iskustva?

Odgovor ćete lako nazrijeti iz onoga što sam vam do sada izrekao.

Što je bila prednost onda, a što sada?

Među onima koji su skrbili o unutarnjoj i vanjskoj politici razlika je što su u komunističkoj eri slušali Kurtu, a ovi sada, u višestranačju, slušaju Murtu.

Što se onda nije smjelo, a danas može i obratno?

Drug Tito je bio nedodirljiv. Spominjem se da je učas planuo ondašnji humoristički beogradski tjednik Jež kad je objavio udvorničku Titovu karikaturu Dušana Savića i to, zamislite, s Maršalovim podvaljkom, kako se, uz dobrohotni osmijeh, priprema za odlazak na svoja mirnodopska putovanja. Da je bilo papira, mogli su ga tiskati i u više od milijun primjeraka. Jer dotle je bilo nezamislivo vidjeti Tita u karikaturi. Onda se nisi smio našaliti čak ni s nekim lokalnim moćnikom, dok današnji novinar može nekažnjeno prašiti, gdjekad i preko razine dobroga ukusa, po predsjednici Kolindi ili prvome ministru Plenkoviću. Kad sam vodio Plavi vjesnik, seoskoga druida u francuskome stripu o Asteriksu nazvao sam Kolariks aludirajući na zagrebačkoga gradonačelnika Mateka Kolara. On se zbog toga namusio i potužio genijalnome Vjesnikovu direktoru Boži Novaku, ali ovaj je mene zaštitio odbrusivši mu: „Što se buniš, čovječe, pa gradonačelnici u Francuskoj služe za sprdnju“. I Kolar se potom nije oglašavao. Uvreda veličanstva je isparila.

Jesu li vas proganjali partijski inženjeri ljudskih duša?

Dugo ne, jer me nisu gledali kao ozbiljnoga novinara kome su bliske partijske teme. Moja golgota je počela u vrijeme Hrvatskoga proljeća nakon što sam u Studiju objavio zemljovidnu kartu Jugoslavije s označenim mjestima u kojima su zabranjivali Vici Vukovu da pjeva. Optužili su me da sam raskomadao Jugoslaviju i najurili me iz Studija. Prethodno se na mene, na sjednici Centralnoga komiteta kojega je bio član, u tim nadasve opasnim vremenima ideološki žestoko obrušio književnik Branislav Glumac. Ni tada nisam skrivao da sam bio sljedbenik Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala. U svojoj knjizi „Hrvatski snovi i stvarnost“ Savka Dabčević je, objelodanivši listinu novinara koji su nastradali zbog Hrvatskoga proljeća, navela i mene.

Jeste li u karijeri imali telefonske pozive „s vrha“? Kada i gdje?

Nakon što je zamijenila smijenjenu Savku Dabčević na mjestu predsjednice CK SK Hrvatske pozvala me Milka Planinc i, nadam se, u dobroj nakani, upozorila me kako je protiv mene, kao glavnoga urednika Studija dobila više „anonimki“, tako ih je nazvala, i upozorila me da se pripazim. Osobno je nikada nisam stigao upoznati. Danomice su dolazile financijske inspekcije, ali ma koliko se revno trsile, nisu uspjele pronaći da sam utajio i pet pišljivih dinara. 

Vodili ste u olovnim vremenima Plavi Vjesnik i Studio. Kako biste opisali to vrijeme i novine koje se možda nisu uklapale u ondašnje ideološke okvire?

Za takve listove zabavnijega sadržaja, koji se nisu miješali u visoku državnu i partijsku politiku, vladajući palatini nisu marili. Njima je bilo jedino važno da budu spominjani u Vjesniku, Večernjem listu i posebno u Borbi. Veća sloboda bila je dopuštena nakon Titova raskola s Kremljom, kad su na velika vrata u nas ušli zapadni filmovi, džez, blues, stripovi i visoka moda e da bi se vidjelo kako se Jugoslavija temeljito razlikuje od strogo kontroliranih režima zemalja smiješno nazvane narodne demokracije poput Bugarske, Mađarske, Čehoslovačke i ostalih moskovskih klimoglavih poslušnica.

Je li istina da ste rekli kako na naslovnicu Studija može doći samo onaj tko ima veću „nakladu“ od vaših novina koje su sedamdesetih bile daleko najprodavanije u Jugoslaviji?

O tome prvi put čujem, upravo kao što sam čuo i o nizu mojih izjava koje nikada nisam izustio. No to je ništavno prema onome što je prije desetak ljeta napakirala neka nadobudna grabljivica bombastičnih izmišljotina kad mi je, pišući, o najvećim zavodnicima među poznatim Hrvatima, stavila u usta nebulozu da sam navodno izjavio kako je Ivo Robić jedini izašao na naslovnici Studija a da ga nisam priveo u krevet. Nisam se usudio mjesecima pred oči supruzima nekih od dama s naslovnih strana, a s kojima sam prijateljevao. Oni koji me poznaju znaju da se nikada i ni pred kime nisam razmetao svojim ljubavnim skalpovima kojih je bilo znatno manje nego što se o njima govorkalo. Uostalom, nekom prigodom sam o sebi napisao da sam super diskretan jer ni dame s kojima sam spavao nisu to saznale. I da okončam o naslovnicama. One su po meni izlozi dućana koji ističu najbolju robu. Valja namirisati tren kad će snimka neke od zvijezda prodati novinu. U Plavome vjesniku bila je tiskana u rekordnoj nakladi ona s prvom tinejdžerskom Miss Jugoslavije, Zagrepčankom Jasminkom Martinović, dok stoji u sredini između bračnoga para, predsjednika Tita i njegove supruge Jovanke, nakon novogodišnjega izbora u zagrebačkome hotelu „Esplanade“. Bio je to prvi slučaj da neki šef države nazoči bizarnome događaju kao što je biranje Miss. Jasminka nam je još jednom hametice prodala visoku nakladu nakon što je u Hollywoodu osvojila drugo mjesto na svjetskome izboru. Sa Studijom pak nisam mogao promašiti kad bih objavio, prije svih, Silvanu Armenulić u haljini s dubokim izrezom, potom Mišu Kovača, Kiću Slabinca, Vicu Vukova i miljenika ženske čeljadi Miću Orlovića. Sjajno su prošle naslovnice Olivere Vučo s novorođenim sinom Manom, te netom vjenčanoga pjevačkog para Daliborke Stojšić i Žarka Dančua. Ali rekord nad rekordima potukao je poljski glumac Stanislaw Mikulski, koji je, u ulozi ilegalca Hansa Klossa bio zvijezda televizijske serije „Važnije od života“, koja je opustjela ulice od Jesenica do Gevgelije i zavijala u crno sablasno prazne ugostiteljske lokale, kinematografe i kazališta. Pozvali smo Mikulskoga u goste i on je u Zagrebu izazvao masovnu pometnju kad se pojavio na Cvjetnome trgu i kad je u dvorani na Trešnjevki podbacio loptu na utakmici košarkaša „Lokomotive“, čiji sam bio predsjednik. Iznad Studijeva zaglavlja, a s Mikulskim na naslovnici, hvaleći se, s ponosom smo istakli kako je taj broj tiskan čak u 370.000 primjeraka. U sljedećem broju sam se u svome stalnom uvodniku „Danas je petak“ perfidno i pokvareno ispričao čitateljstvu zato što sam ih obmanuo. Ispravio sam se naglasivši kako je prošla naklada bila ne 370.000 nego 373.600 primjeraka i kao vjerodostojni dokaz objavio presliku naloga tiskare o tiskanoj količini.

Plavi Vjesnik bio je enfant terrible tadašnjega hrvatskog novinstva. U čemu je tajna njegova, odnosno tadašnjega vašeg uspjeha?

U više navrata sam odgovarao kako glavnoga urednika, baš kao i trenera sportske momčadi, mora ići karta. Kad nekoga uspješnog kuhara pitaju kako spravlja svoje specijalitete, taj se zbuni i kroz zube procijedi da stavi žlicu ovoga, malo uzme ispod prstiju začin taj i taj i prospe ga, pa da jelo kuha toliko i toliko minuta, da ga ukrasi ovim i onim... Mene je, usudim se reći, htjela karta. U Plavcu smo, putem rubrike Drage Mlinarca, privukli poklonike pop glazbe, čudesno pristala manekenka Irena Uhl pisala je o modi, Goran Štrok o automobilizmu, Helga Vlahović o televiziji, slavni sarajevski as Ivica Osim o nogometu, radijski mag Fran Potočnjak, uz kratke ironične komentare, objavljivao je top-liste ploča zabavne glazbe, dok je Veselko Tenžera, koji je kod nas počeo pisati za novine, krenuo sa svojim neponovljivim antologijskim esejima i privukao obrazovaniji svijet. Prvi smo u Jugoslaviji predstavili strip o Asteriksu, dok su Uroš Šoškić i Zvonimir Belša vodili nadasve praćenu izazovnu kroniku o poznatima „Maja saznaje“. Studio smo pak, u početnim danima televizije, pretvorili u čedni uljuđeni obiteljski tjednik koji nikome nije virio u krevet i u tanjur, tako da mi je skroz naskroz nepravično na leđa bila nataknuta zločesta etiketa preteče žutoga novinstva. Tome su kumovali jalni nesposobni kolege koji su svoju stvaralačku nemoć skrivali iza teških tema koje nitko nije čitao, a oni rijetki koji bi ih ipak počeli čitati, ni uz najbolju volju nisu uspijevali dokučiti što je pisac želio reći svojim otrcanim frazama.

Koliko su Studio ili Plavi Vjesnik rušili tabue?

Rušili smo tabue time što je Studio grabio nekoliko koraka ispred suparnika, prije svih beogradskih Radio TV revije i TV novosti te ljubljanske Antene. Ako se pohvalim da smo, povrh enormne zarade od prodaje lista i reklama s njime, poput koke koja nese zlatna jaja, imali i silnu dobit od prodaje tjednih knjižica sa Zagorkinim romanima, te vlastitom produkcijom ploča, u kojoj su prve violine bili Mišo Kovač, Čobi Savčić, Dalibor Brun, Helena Sabljak, Duško Lokin i Mendozino, shvatit ćete da je po nama pljuštala lova do krova, a krov je bio kabriolet. Zato smo se, spoznavši kako je televizija sve moćniji medij, lako isprsili da kao glavni sponzori Jadranskih susreta uletimo s teških 25 milijuna dinara. Pa i taj veliki ulog nam se, svejednako, obilno isplatio i pozlatio. 

Zagrebačko novinarstvo bilo je suvereno, s tiražnim i vrlo profitabilnim izdanjima kao što su bili Plavi Vjesnik, Studio, Start, Arena, Danas, Globus, Sportske novosti, SN revija i Vikend. Što se dogodilo da su se svi, s izuzetkom Globusa i Sportskih, odavno ugasli. Je li to kriza novinarstva, novinara ili su TV i internet ipak donijeli druga vremena?

Nemojte smetnuti s uma da su u toj raskošnoj niski naše izdavačke kuće, bez premca najjače u Jugoslaviji, bili i dnevnici Vjesnik i Večernji list i da su i oni pristojno zarađivali. Danas su druga, nadasve teška vremena. I kad bih se sada vratio u godine svoje najveće stvaralačke snage, ne bih se usudio zagristi vrući krumpir i voditi Plavi vjesnik, a pogotovu ne Studio. Internet je dobrano obogaljio tiskano novinstvo. Ali novine nikada neće prestati živjeti. Rado se sjetim riječi veličajnoga filmskog redatelja Luisa Bunuela kad su ga pitali: što bi najprije učinio kad bi ga trideset godina poslije smrti iznova oživjeli: „Otišao bih i kupio novine!“, uzvratio je. I ja bih tako.

Koje novine danas čitate?

Mahom svake kojih se dohvatim. Bio sam i ostao zagriženi novinomanijak. Prva svakodnevna jutarnja literatura u Zagrebu su mi Večernji, Jutarnji, 24 sata i Sportske novosti, te Express i Globus od tjednika. Uzimao bih i više, ali se suzdržavam da bi mi ostalo vremena za čitanje romana i esejistike. U Beogradu najčešće uzmem Večernje novosti i Blic, kao i neke od niza tabljuvoida/možda riječ, a možda pogreška???? e da bih vidio s koliko žuči rigaju vatru žesteći se na Hrvatske.

Koje novinare s kojima ste radili volite spomenuti u dobrom, ali i lošem kontekstu?

Tušta ih je i tma. Uzmimo po dobru nenadmašenog velikana, zlatoustoga Miljenka Smoju koji je umio umijesiti bajnu priču i od najbezveznije kavanske ćakule. Šunje je hrvatski majstor priče, ravan Antonu Pavloviću Čehovu ili Guyu de Maupassantu. Bio sam sretne ruke s glavnim urednicima, a navest ću one koji su bili i izvanserijski pisci: Zvone Mornar, Boris Janković, Josip Vrhovec, Frane Barbieri, Davor Šošić, Krešo Džeba, Mirko Galić i Davor Butković. Od novinara kojih više nema volio sam pročitati Živka Vnuka, Ivu Brauta, Franu Jurića, Milana Bekića, Vladimira Kolara, Miroslava Radojčića, Magdu Weltrusky, Vilka Luncera i Tomu Židaka. Od aktivnih dragi su mi prilozi Gorana Milića, Jovana Kosijera, Hrvoja Hitreca, Toneta Fornezzija, Silvije Luks, Denisa Kuljiša, Zorana Šprajca... Siguran sam da bi u ovu listinu stalo bar još dvadesetak uglednih imena, ali oprostite mi zaboravnost zbog visoke dobi. Loše ljude i događaje nastojim zaboraviti. No kako ne bi bilo da se „ne bi štel zameriti“, evo povratka na dane kad sam bio glavni urednik svoga posljednjeg lista Arene. Jako brzo smo postigli strmoglavljenu nakladu i do 120.000 prodanih kopija.

Radili ste i u Beogradu u vrijeme „događanja naroda“ i rata? Što pamtite iz tog perioda?

To što sam sa ženom i dvoje mlađe djece proveo i izvještavao svih 78 dana bombardiranja Beograda. Polaskali su mi da su moje kronike u Nacionalu o tim opasnim danima i noćima bile jako zapažene. Toga pisanja sam se prepao tek sa zadrškom, nakon što mi je Fadil Hadžić, s puno skrbi u glasu, rekao kako se čudi da me ondašnja vlast satrapa Slobodana Miloševića nije smakla i proglasila poginulim od NATO-vih bombi. U jednome od svojih razgovora s ondašnjim dopredsjednikom vlade Vojislavom Šešeljem prenio sam mu te Hadžićeve riječi, a on mi je, ne znam ozbiljno ili cinično se šaleći, rekao: „Vidite, toga se nismo setili!“. Odmah po prestanku bombardiranja bio sam prognan iz Beograda i mogao sam se vratiti na dopisničko mjesto tek nakon što su srušili Slobodana Miloševića, 5. listopada 2000. Tada mi se dogodilo nešto neobično. Unatoč visoko ocijenjenim izvještajima s bombardiranja, a i tome što sam tada dobio nagradu za životno djelo nazvanu po Otokaru Keršovaniju, provjeravajući račun u banci ustvrdio sam da mi je glavni urednik Nacionala Ivo Pukanić s plaće od 2500 njemačkih maraka, ne obavijestivši me, pet mjeseci skidao po 500 DEM. Uvrijeđen i ponižen napustio sam smjesta Nacional i na poziv Mirka Galića prešao u Globus za veću plaću. Potvrdila mi se izreka koju volim navoditi: „Nikad ne znaš zašto je to bilo dobro“.  

Bili ste direktor u Dinamu i predsjednik današnje Cibone. Stoji li ona da se Vladimir Bakarić bojao da Dinamo bude prvak?

O tome prvi put čujem i, iskreno, ne vjerujem u to. Bakarić nije mario za nogomet, a obožavao je stripove. Netko mi je rekao, dok sam predsjedavao Lokomotivom, kako ga je nerviralo dok je putem televizije pratio prijenose naših utakmica zato što žvačem gumu. Ali i to prihvatite sa zadrškom. Međutim, najveći hrvatski nogometaš Stjepan Bobek, koji je mlad došao u Beograd, u Partizan i tamo je pokopan, često mi je sjetno spominjao kako bi se on, i jednako slavni Zlatko Čajkovski, bolesni od nostalgije, pješice vratili u rodni Zagreb i došli u Dinamo, ali su se čelnici modrih smrtno prepali utjecajnih generala koji su vladali u Partizanu, pa se nisu usudili da ih uzmu i bez šupljega groša. Stoji da mi je Štef Bobek u više navrata ponovio kako želi biti pokopan u Zagrebu, o čemu sam i pisao, ali unatoč tome čelnici Partizana su ga, mimo njegove volje, sahranili u Beogradu.

Pisali ste i političke putopise poput onih o Albaniji koja je tada bila najzatvorenija europska zemlja? Želite li još putovati?

I te kako. Pa gotovo sve što sam zaradio profućkao sam da sam ili s obitelji prođem što više svijeta. Te uspomene mi nitko ne može oteti, a ni ja ih ne mogu otuđiti, za razliku od nekretnina kojih nemam. Nasljednici se, nakon moga upokojenja, od ostavštine jedino mogu nadati tantijemama od eventualnih reizdanja mojih knjiga ili pak postotaka od TV serija i filmova koji će biti snimljeni po nekima od knjiga. Primjerice od trotomnoga dokumentarnog romana o atentatu na Antu Pavelića, poglavnika NDH, a koji se redatelj i glumac Dejan Aćimović upravo sprema snimati. Tek, svaka od te tri knjige „Meta Pavelić: živ ili mrtav“ brzo je planula u zavidnoj nakladi od po 30.000 primjeraka.   

Jeste li kada požalili što niste radili nešto drugo?

Nikada. Ali da su me silom i zauvijek potjerali iz novinarstva, mislim da bih mogao biti valjani sportski menadžer ili s veseljem raditi kao hotelski recepcionar. Davno sam u šali rekao kako ću skončati kao urednik i pisac jelovnika u hotelu „Galeb“ u Povljima na Braču, postojbini mojih predaka, u kome su u većini Zlatari. A prepoznajemo se po obiteljskim nadimcima. Mi smo – Stipanci.  

Koje sugovornike i intervjue pamtite?

Jedan od mojih najvećih uspjeha, uz intervjue s Christianom Barnardom, španjolskim kraljem Juanom Carlosom i Diegom Maradonom, je razgovor s posljednjim albanskim komunističkim diktatorom Ramizom Alijom, nasljednikom Envera Hoxhe, 19. ožujka 1993. u njegovu skromnome domu u četvrti Šalvare u Tirani, nedugo nakon izlaska iz zatvora kad je odrobijao oko sedam godina. Alija je odbijao sve primamljive pozive iz cijeloga svijeta za intervju, ali ja sam došao do njega zahvaljujući jakome utjecaju moga zagrebačkog prijatelja Vebija Velije koji je postao najimućniji čovjek u Albaniji. Ni danas, četvrt stoljeća poslije toga, ne ide mi u glavu zašto ga Globus, koji mi je financirao put, nije objavio. Plasirao sam taj svjetski ekskluziv jednome inozemnom magazinu i donekle se utješio odličnim honorarom.

----------------------------------

 

Sjajna novinarska biografija

Pero Zlatar rodio se u Skoplju 26. listopada 1934. godine. Od 1954. bio je novinar i urednik u izdanjima kuće Vjesnik. Od 1967. glavni urednik zabavnoga tjednika Plavi Vjesnik, pa glavni urednik televizijskoga magazina Studio (1971.–1973.), koji je doveo do vrhunca naklade. Potom je bio urednik u Vjesniku u srijedu (1973.–1975.) te u Sportskim novostima do odlaska u Beograd 1981.

 Pisao je dojmljive reportaže i intervjue s raznim političarima, glazbenicima, sportašima, općenito slavnim i utjecajnim osobama. Neke od njih završile su kao zapažene publicističke knjige, poput „Golovi Dražena Jerkovića“ iz 1963. godine, „Note i reket Ivice Šerfezija“ iz 1965. i „Šest milijuna ploča Ive Robića“, također iz 1965. godine.

Kao reporter i izvjestitelj proputovao je sve kontinente i boravio u oko 180 zemalja. Bio je prvi novinar bivše Jugoslavije poslije 1948. u Albaniji, prvi u Francovoj Španjolskoj, Salazarovom Portugalu, Tajvanu, državama Apartheida u Južnoj Africi i Rodeziji, Južnoj Koreji, Čileu.

 Napisao je tri knjige tiskane u visokoj nakladi o Albaniji: dvije o Enveru Hoxhi: „Gospodar Zemlje orlova“ i „Enver Hoxha – politička biografija“, te jednu politički putopisnu: „Glasnik iz Tirane“, koje su u to vrijeme bile vrijedan izvor informacija o politički zatvorenoj Albaniji. Dugogodišnji je dopisnik izdanja EPH, a kasnije Hanza Medije iz Beograda. Još uvijek je aktivan.