Aktualno > Analize

INTERVJU Novinarka godine - Maja Sever: Često razmišljam o odlasku s HTV-a

08.05.2018.

Razgovarao: Goran Borković

Maja Sever, novinarka HRT-a, odlukom članova Hrvatskog novinarskog društva nagrađena je priznanjem Novinar godine. Od 448 važećih listića 203 člana HND-a glasalo je za Maju Sever, 97 za urednicu emisije „Provjereno“ Nove TV Ivanu Paradžiković, 90 za novinara Večernjeg lista Hassana Haidara Diaba, a 58 za novinara N1 televizije Hrvoja Krešića.

Ne bi bilo prvi put da dobitnica, odnosno dobitnik, HND-ove nagrade nakon uručenja izgubi emisiju ili čak i posao. Vi ste bez nje ostali još prije, u rujnu prošle godine. Što vam u tom kontekstu znači činjenica da su vas članice i članovi HND-a izravno odabrali kao najbolju među njima?

Prvo, nagrada je za prošlu godinu, a emisiju smo radili do sredine rujna, pa valjda kolege misle da smo je dobro radili, zatim vjerujem da kolege smatraju kako za ukidanje nije bilo pravih profesionalnih razloga, pa su svojim glasom i to željeli poručiti i na kraju nastavila sam raditi kao novinarka i možda se nekome svidjela i koja reportaža u emisiji „Nedjeljom u 2“. No, činjenica da je više od dvije stotine ljudi zaokružilo moje ime i na pošti ubacilo listić znači mi jako puno. Da ih je dvoje to napravilo, bila bih sretna i zadovoljna; ovako je moja sreća 100 puta veća.

Prilikom primanja nagrade sjetili ste se kolega koji su baš na Dan slobode medija dobili otkaz. Vlasnicima, očito je, taj dan ne znači baš ništa...

Nisam razmišljala o nagradi niti o mogućnosti da je dobijem, ali kada mi je kolegica javila da su Ante i Vlatka dobili otkaz tog jutra - i to na način koji prolaze mnoge kolege u privatnim medijima: da im se uruči poslovno uvjetovani otkaz zbog stečaja, a vlasnici otvore novu firmu i zaposle nove ljude - u tom trenutku sam pomislila kako bi bilo dobro da dođem do prilike da javno kažem da je to strašno. I sve te nagrade su ništa u odnosu na živote i karijere ljudi koji tako ovise o samovolji nekih vlasnika koji su se u ovom slučaju evidentno odlučili riješiti kolegice i kolege jer su u redakciji govorili o radničkim pravima i negodovali zbog uređivačke politike koja se dodvorava vladajućima. Nadam se da će što prije dobiti novi posao.

Jasno je da ne možete komentirati stanje na HTV-u, ali i površnom gledatelju jasno je da nešto ne valja. Novinari odlaze praktički na tjednoj razini, teme koje bi trebale biti od interesa javnosti - građani zato i plaćaju pristojbu - propuštaju se kroz kapaljku u program kojim dominira stav vladajućih?

Ne mogu komentirati stanje na HTV-u jer mi to, možda ne baš u suglasju s Ustavom, brani Etički kodeks, ali mogu reći kako bi trebalo biti. Javnu televiziju plaćaju građani i ona mora biti odgovorna i služiti samo njima, ne političarima ili gazdama i oglašivačima. Program javne televizije ne može biti orijentiran na zabavu i sport; naša je obveza proizvodnja kvalitetnog informativnog programa u kojem će biti prostora za sve skupine društva, proizvodnja dokumentarnog, dramskog, dječjeg, glazbenog programa. Kolege koje poznajem, a koji su otišli, otišli su za poslom. I ja često razmišljam o odlasku. Mislim da mogu puno više dati u ovom trenutku iako sam profesionalno zadovoljna suradnjom s kolegom Stankovićem, ali mislim da mogu više. I želim više.

Što bi morala biti i kako bi trebala izgledati javna televizija, ne samo uređivački nego i upravljački, s obzirom na pregovore oko kolektivnog ugovora u kojima biste kao sindikalna predstavnica trebali sudjelovati?

Imamo preduvjete za odličan posao. Stalni prihod, sigurnost, egzistencijalnu sigurnost radnika, profesionalce svih profila i mogli bismo raditi sjajan program. Ljude samo treba motivirati, a ne gaziti. Treba im dati, a ne uzeti kruh.

Gdje je zapelo novinarstvo? Od nekad ugledne profesije spali smo na prilično niske grane.

A nu nas! Zapeli smo u vremenima kada su se novine na miru čitale i čekao dnevnik u 19 i 30. A moj tata već sve sazna na Twitteru i Fejsu do podneva. Promijenila su se vremena i ljudi traže komunikaciju i svoje mjesto u cijeloj priči. A nama to ide na živce i skanjujemo se, jer netko ima 100.000 klikova na Instagramu. A, morat ćemo i mi otvoriti Instagram i Twitter i pokušati iskoristiti te alate da bi se i novinarski tekstovi probili do publike. Bojim se da i televizija ide putem novina, da nas više nitko neće gledati ako ne nađemo načina da vratimo gledatelje.

Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama. Koliko vam koriste u radu? Što su vam Facebook i Twitter?

Što može jedan tvit vidimo na slučaju DonaldaTrumpa. Ili bliže, na slučaju Ivana Vrdoljaka. Mislim da danas mi novinari teško možemo bez društvenih mreža. Tu se vidi tko piše, kako stoji, što komentira, lakše se dođe do izjava i dogovaraju priče. I ja ih stvarno dosta koristim. Mnogo toga se razotkrilo zahvaljujući društvenim mrežama. Ne samo što smo jeli u nedjelju u restoranu, nego jako puno o ljudima, o kolegama. Volim društvene mreže.

Dio vama nesklone javnosti uporno vam pod nos gura aktivizam, pa čak i fanatizam, kako je primijetio Zlatko Šimić u Jutarnjem listu. Gdje je i postoji li uopće ta granica između aktivizma i novinarstva? Uzmimo za primjer uređenje Trga žrtava fašizma oko kojeg ste se prilično zauzeli, a javno je pitanje.

Zbog čega ljudi odluče biti novinari? Ja sigurno ne zbog studijske šminke i face na ekranu, vi vjerojatno ne zbog one fotkice na početku teksta. Uvijek se nadam da svojim prilogom ili razgovorom u studiju mogu neke stvari pomaknuti na bolje, nekome pomoći, upozoriti da neki političar krši zakon, da neki poslodavac ugnjetava radnike. Je li to aktivizam? Trg žrtava fašizma je moj kvart. Tu šećem psa i družim se s ostalim psetošetačima. I želim znati što se radi, kako se uređuje taj javni prostor. I djecu učim da imaju pravo pitati i tražiti odgovore. Možda Grad ima sve dozvole i najbolji plan na svijetu, ali građani imaju pravo vidjeti ga i imaju pravo znati. Ja sam jedna od njih. Vjerujem da mi činjenica da paralelno radim na televiziji kao novinarka ne oduzima pravo da kao susjeda postavim pitanje gradskim vlastima. A ovo s fanatizmom mi je genijalno.

Hoću zapravo pitati treba li novinar biti uvijek i po svaku cijenu objektivan s obzirom na to da već uredničkim izborom tema htjeli-ne htjeli postajemo subjektivni?

Pa, uvijek se trudim pozvati obje strane i dati im priliku da kažu svoju stranu priče. Ali kada netko krši zakone ili ne poštuje procedure, zar nije profesionalno upozoravati na to i prozivati?

Kako je vaša obitelj primila ovu nagradu? Jedna od kćeri se i sama okušala u novinarstvu; ulazi li ona u ovu profesiju?  

Srećom ne ulazi. Studira antropologiju i povijest umjetnosti. I nekako mi se čini da sve tri guraju svoj pravac. Daleko od novinarstva. A sve tri su mi čestitale i život ide dalje.

 

Razumijem kolege, ali svoju nagradu neću vratiti

Jedan broj novinarki i novinara vratio je nagradu HND-a zbog odluke žirija da ove godine priznanje za najbolji televizijski uradak dodijeli novinarki Nove TV Ivani Petrović za izvještavanje s izricanja presude Praljku i ostalima pred Haškim sudom. Što mislite o njihovom činu i jeste li i sami razmišljali da vratite svoju?

Kada sam prije nekoliko godina bila članica žirija za tu kategoriju jako smo dobro protresli sve prijedloge i iza naše odluke i dan danas stojim. Razumijem čin kolega koji su svoje neslaganje dodjelom iskazali vraćanjem nagrade. Svoju doživljavam kao nagradu više od 200 kolega koji su zaokružili moje ime. Isto tako smatram da to nije samo moja nagrada, već nagrada cijele jedne redakcije koja je 14 godina radila tu emisiju javne televizije i na kraju, nakon ukidanja, dobila priznanje struke.

------

Devedesete su bile sramne za HRT

Zanimljivo, na vas se često bruse oni koji Domovinski rat drže svetinjom i često potežu ono pitanje:„Gdje si bio/bila '91.?“ Svi koji pamtimo te godine znamo gdje ste bili. Međutim, to je i vrijeme kada je puno ljudi na HRT-u ukazom dobilo zabranu dolaska na posao. Kako danas, nakon više od dva desetljeća, gledate na to razdoblje?

Dan kada su naši kolege ostali s one strane porte zato što nisu bili prave nacionalnosti vjerojatno je jedan od najsramotnijih za tu kuću. I danas izaziva sram. I sigurno nikad neću pristati da se nešto slično ponovi.

 

Foto: Srđan Vrančić

 

Razgovarao: Goran Borković

Maja Sever, novinarka HRT-a, odlukom članova Hrvatskog novinarskog društva nagrađena je priznanjem Novinar godine. Od 448 važećih listića 203 člana HND-a glasalo je za Maju Sever, 97 za urednicu emisije „Provjereno“ Nove TV Ivanu Paradžiković, 90 za novinara Večernjeg lista Hassana Haidara Diaba, a 58 za novinara N1 televizije Hrvoja Krešića.

Ne bi bilo prvi put da dobitnica, odnosno dobitnik, HND-ove nagrade nakon uručenja izgubi emisiju ili čak i posao. Vi ste bez nje ostali još prije, u rujnu prošle godine. Što vam u tom kontekstu znači činjenica da su vas članice i članovi HND-a izravno odabrali kao najbolju među njima?

Prvo, nagrada je za prošlu godinu, a emisiju smo radili do sredine rujna, pa valjda kolege misle da smo je dobro radili, zatim vjerujem da kolege smatraju kako za ukidanje nije bilo pravih profesionalnih razloga, pa su svojim glasom i to željeli poručiti i na kraju nastavila sam raditi kao novinarka i možda se nekome svidjela i koja reportaža u emisiji „Nedjeljom u 2“. No, činjenica da je više od dvije stotine ljudi zaokružilo moje ime i na pošti ubacilo listić znači mi jako puno. Da ih je dvoje to napravilo, bila bih sretna i zadovoljna; ovako je moja sreća 100 puta veća.

Prilikom primanja nagrade sjetili ste se kolega koji su baš na Dan slobode medija dobili otkaz. Vlasnicima, očito je, taj dan ne znači baš ništa...

Nisam razmišljala o nagradi niti o mogućnosti da je dobijem, ali kada mi je kolegica javila da su Ante i Vlatka dobili otkaz tog jutra - i to na način koji prolaze mnoge kolege u privatnim medijima: da im se uruči poslovno uvjetovani otkaz zbog stečaja, a vlasnici otvore novu firmu i zaposle nove ljude - u tom trenutku sam pomislila kako bi bilo dobro da dođem do prilike da javno kažem da je to strašno. I sve te nagrade su ništa u odnosu na živote i karijere ljudi koji tako ovise o samovolji nekih vlasnika koji su se u ovom slučaju evidentno odlučili riješiti kolegice i kolege jer su u redakciji govorili o radničkim pravima i negodovali zbog uređivačke politike koja se dodvorava vladajućima. Nadam se da će što prije dobiti novi posao.

Jasno je da ne možete komentirati stanje na HTV-u, ali i površnom gledatelju jasno je da nešto ne valja. Novinari odlaze praktički na tjednoj razini, teme koje bi trebale biti od interesa javnosti - građani zato i plaćaju pristojbu - propuštaju se kroz kapaljku u program kojim dominira stav vladajućih?

Ne mogu komentirati stanje na HTV-u jer mi to, možda ne baš u suglasju s Ustavom, brani Etički kodeks, ali mogu reći kako bi trebalo biti. Javnu televiziju plaćaju građani i ona mora biti odgovorna i služiti samo njima, ne političarima ili gazdama i oglašivačima. Program javne televizije ne može biti orijentiran na zabavu i sport; naša je obveza proizvodnja kvalitetnog informativnog programa u kojem će biti prostora za sve skupine društva, proizvodnja dokumentarnog, dramskog, dječjeg, glazbenog programa. Kolege koje poznajem, a koji su otišli, otišli su za poslom. I ja često razmišljam o odlasku. Mislim da mogu puno više dati u ovom trenutku iako sam profesionalno zadovoljna suradnjom s kolegom Stankovićem, ali mislim da mogu više. I želim više.

Što bi morala biti i kako bi trebala izgledati javna televizija, ne samo uređivački nego i upravljački, s obzirom na pregovore oko kolektivnog ugovora u kojima biste kao sindikalna predstavnica trebali sudjelovati?

Imamo preduvjete za odličan posao. Stalni prihod, sigurnost, egzistencijalnu sigurnost radnika, profesionalce svih profila i mogli bismo raditi sjajan program. Ljude samo treba motivirati, a ne gaziti. Treba im dati, a ne uzeti kruh.

Gdje je zapelo novinarstvo? Od nekad ugledne profesije spali smo na prilično niske grane.

A nu nas! Zapeli smo u vremenima kada su se novine na miru čitale i čekao dnevnik u 19 i 30. A moj tata već sve sazna na Twitteru i Fejsu do podneva. Promijenila su se vremena i ljudi traže komunikaciju i svoje mjesto u cijeloj priči. A nama to ide na živce i skanjujemo se, jer netko ima 100.000 klikova na Instagramu. A, morat ćemo i mi otvoriti Instagram i Twitter i pokušati iskoristiti te alate da bi se i novinarski tekstovi probili do publike. Bojim se da i televizija ide putem novina, da nas više nitko neće gledati ako ne nađemo načina da vratimo gledatelje.

Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama. Koliko vam koriste u radu? Što su vam Facebook i Twitter?

Što može jedan tvit vidimo na slučaju DonaldaTrumpa. Ili bliže, na slučaju Ivana Vrdoljaka. Mislim da danas mi novinari teško možemo bez društvenih mreža. Tu se vidi tko piše, kako stoji, što komentira, lakše se dođe do izjava i dogovaraju priče. I ja ih stvarno dosta koristim. Mnogo toga se razotkrilo zahvaljujući društvenim mrežama. Ne samo što smo jeli u nedjelju u restoranu, nego jako puno o ljudima, o kolegama. Volim društvene mreže.

Dio vama nesklone javnosti uporno vam pod nos gura aktivizam, pa čak i fanatizam, kako je primijetio Zlatko Šimić u Jutarnjem listu. Gdje je i postoji li uopće ta granica između aktivizma i novinarstva? Uzmimo za primjer uređenje Trga žrtava fašizma oko kojeg ste se prilično zauzeli, a javno je pitanje.

Zbog čega ljudi odluče biti novinari? Ja sigurno ne zbog studijske šminke i face na ekranu, vi vjerojatno ne zbog one fotkice na početku teksta. Uvijek se nadam da svojim prilogom ili razgovorom u studiju mogu neke stvari pomaknuti na bolje, nekome pomoći, upozoriti da neki političar krši zakon, da neki poslodavac ugnjetava radnike. Je li to aktivizam? Trg žrtava fašizma je moj kvart. Tu šećem psa i družim se s ostalim psetošetačima. I želim znati što se radi, kako se uređuje taj javni prostor. I djecu učim da imaju pravo pitati i tražiti odgovore. Možda Grad ima sve dozvole i najbolji plan na svijetu, ali građani imaju pravo vidjeti ga i imaju pravo znati. Ja sam jedna od njih. Vjerujem da mi činjenica da paralelno radim na televiziji kao novinarka ne oduzima pravo da kao susjeda postavim pitanje gradskim vlastima. A ovo s fanatizmom mi je genijalno.

Hoću zapravo pitati treba li novinar biti uvijek i po svaku cijenu objektivan s obzirom na to da već uredničkim izborom tema htjeli-ne htjeli postajemo subjektivni?

Pa, uvijek se trudim pozvati obje strane i dati im priliku da kažu svoju stranu priče. Ali kada netko krši zakone ili ne poštuje procedure, zar nije profesionalno upozoravati na to i prozivati?

Kako je vaša obitelj primila ovu nagradu? Jedna od kćeri se i sama okušala u novinarstvu; ulazi li ona u ovu profesiju?  

Srećom ne ulazi. Studira antropologiju i povijest umjetnosti. I nekako mi se čini da sve tri guraju svoj pravac. Daleko od novinarstva. A sve tri su mi čestitale i život ide dalje.

 

Razumijem kolege, ali svoju nagradu neću vratiti

Jedan broj novinarki i novinara vratio je nagradu HND-a zbog odluke žirija da ove godine priznanje za najbolji televizijski uradak dodijeli novinarki Nove TV Ivani Petrović za izvještavanje s izricanja presude Praljku i ostalima pred Haškim sudom. Što mislite o njihovom činu i jeste li i sami razmišljali da vratite svoju?

Kada sam prije nekoliko godina bila članica žirija za tu kategoriju jako smo dobro protresli sve prijedloge i iza naše odluke i dan danas stojim. Razumijem čin kolega koji su svoje neslaganje dodjelom iskazali vraćanjem nagrade. Svoju doživljavam kao nagradu više od 200 kolega koji su zaokružili moje ime. Isto tako smatram da to nije samo moja nagrada, već nagrada cijele jedne redakcije koja je 14 godina radila tu emisiju javne televizije i na kraju, nakon ukidanja, dobila priznanje struke.

------

Devedesete su bile sramne za HRT

Zanimljivo, na vas se često bruse oni koji Domovinski rat drže svetinjom i često potežu ono pitanje:„Gdje si bio/bila '91.?“ Svi koji pamtimo te godine znamo gdje ste bili. Međutim, to je i vrijeme kada je puno ljudi na HRT-u ukazom dobilo zabranu dolaska na posao. Kako danas, nakon više od dva desetljeća, gledate na to razdoblje?

Dan kada su naši kolege ostali s one strane porte zato što nisu bili prave nacionalnosti vjerojatno je jedan od najsramotnijih za tu kuću. I danas izaziva sram. I sigurno nikad neću pristati da se nešto slično ponovi.

 

Foto: Srđan Vrančić