Zgrabljić Rotar surađuje s brojnim fakultetima, utemeljila je znanstveno-stručni časopis za novinarstvo i medije Medijska istraživanja/Media Research čija je glavna je urednica. Članica je Vijeća HAZU za kazalište, film, radio i televiziju. Bila je predsjednica Programskog vijeća HRT-a, vanjska članica Odbora za informatizaciju, informiranje i medije Hrvatskoga Sabora i potpredsjednica Upravnog vijeća Hine, a i idejna je začetnica osnivanja Muzeja medija. Bila je zaposlena na HRT-u kao spikerica i povremeno novinarka. Magistrirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je studirala grupe Komparativna književnost i Fonetika.
Novinarstvo, barem onakvo kakvo smo znali, očito nestaje. Rijetko koja profesija je tehnološkim promjenama doživjela takav dramatičan pad poput naše?
Sve profesije, zahvaljujući novih tehnologijama i internetu, prolaze kroz velike promjene. Kad je riječ o masovnim medijima, još je prije deset-dvadeset godina znanstvena zajednica nakon provedenih opsežnih istraživanja u više europskih zemalja ukazala da slijede značajne ekonomske i organizacijske promjene, promjene medijskih sadržaja te promjene publike. Novinarstvo digitalnog doba nije više klasično novinarstvo koje kao model predstavljamo studentima. Takvog novinarstva više uglavnom nema, ima možda negdje, u nekim specifičnim i raritetnim medijima o kojima se s poštovanjem govori, ali to postoji samo za znalce koji znaju što traže, a za opću publiku – ne.
Kako prevladati tu dominaciju društvenih mreža i lažnih vijesti koje, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, uzimaju primat nad tzv. konvencionalnim novinarstvom?
Možemo samo pokušati shvatiti zašto se i kako događaju i one dobre i one loše promjene u novinarstvu pod utjecajem novih tehnologija i na taj način mijenjati sebe i profesiju uz najmanje stresa. Da će internet promijeniti svijet, znalo se oduvijek. Samo se nije baš zasigurno znalo kako, kao što ni sada ne znamo u kojem smjeru će ići budućnost novinarstva! Dok su jedni govorili da je otkriće interneta ravno otkriću vatre u razvoju ljudske civilizacije, drugi su oprezni i skeptični. Andrew Keen, primjerice, pisac i kritičar moderne digitalne tehnologije, u svojoj knjizi „Kult amatera“ proglasio je internet krivim što će mnoge profesije digitalnog doba pretrpjeti veliku štetu. On kaže da unatoč tome što glazbenici, filmaši, umjetnici, profesori, arhitekti, liječnici s jedne strane imaju od interneta mnogostruke koristi u svojim profesionalnim aktivnostima, s druge strane stručnjaci moraju prihvatiti bujanje amaterizma, površnosti i neznanja. On kritizira i rastući broj novinara-amatera i smatra da „slavljenje amatera nagriza istinitost, točnost i pouzdanost informacija koje dobivamo!“ Slavljenje amaterizma za njega znači to da je sada pisanje i kreiranje medijskih sadržaja dostupno svima, svim građanima, koji su interaktivni korisnici u elektroničkim izdanjima novina i drugih medija, slobodni komentirati i raspravljati o javnim temama. Internet kao platforma interaktivne komunikacije u novinarstvu omogućio je građansko, civilno, participativno novinarstvo. Istina, amatersko, nepouzdano i često opasno, ali opet demokratskije nego ikada do sada, s mnogo snage za nadzor elita i razvoj političkih društvenih procesa.
Jasno je postupanje izdavača. Oni pokušavaju zaraditi što više. Ali dio krivnje leži i na novinarima koji su pristali na njihova pravila igre svjesni - ili nesvjesni - da će se to obiti i njima o glavu?
Digitalno doba i nove ekonomske prilike u medijima koje su nastale pod utjecajem novih tehnologija svakodnevno po mome mišljenju produbljuju krizu identiteta ovog „postmodernog“ novinara koji zapravo ne zna tko je. Tko je danas novinar? I što danas novinar treba raditi? Koja mu je zadaća, što smije, a što ne smije… Novinari traže svoj odraz u ogledalu publike, ali danas više nema publike. Danas se govori o korisnicima medijskih usluga. Izdavači prolaze procese industrijalizacije proizvodnje sadržaja u medijima, što zahtijeva potrebu restrukturiranja tzv. tradicionalnih medija, promjenu profila novinara i njihovu što veću multimedijalnu stručnost, i tako dalje. Industrijama sadržaja je primarna aktivnost stvaranje sadržaja za medijsku uporabu kao bilo kojeg proizvoda. Na neki način se to već i obija o glavu svima, ali ovo je tehnološka tranzicija prema nečem drugom, a povratka na staro, po mome mišljenju – nema!
Kako i kuda dalje? Profesorica Bašić s koparskog sveučilišta prije desetak godina jasno je predvidjela da će u novinama, držimo se njih, raditi visokoplaćeni urednici, studenti i ljudi koji će pisati iz hobija, naprosto iz potrebe da pišu?
Novinari od 80-ih godina naovamo gube profesionalnu autonomnost unutar novinskih organizacija. Izgubili su prestiž u društvu, slabo su plaćeni, ne postoje kolektivni ugovori, a solidarnost u profesiji se sustavno uništava. Poslodavci stavljaju naglasak prije svega na tehnološke vještine i na spretnost mladih novinara, a mnogo manje na pitanja obrazovanja. A društvo je napredovalo, stvarnost je složena, kompleksna i multidimenzionalna; odavno je prošlo vrijeme kad je za novinara bilo samo važno da zna lijepo pisati. To novinarsku profesiju vodi prema daljnjem gubitku autonomnosti, slabljenju samoregulacije, deprofesionalizaciji i padu etičkih standarda. A za publiku to znači pad kvalitete novinarskih medijskih sadržaja i sve manja potreba za čitanjem novina.
Predsjednik HND-a Saša Leković, nakon gostovanja na Odsjeku za komunikologiju na Hrvatskim studijima, bio je iznenađen - točnije razočaran - činjenicom da velika većina studenata želi raditi u službama za odnose s javnošću, a ne u novinarstvu. Kao da istina zapravo nikoga više ne zanima, nego da i mladi žele ući u to neko „prodavanje istine“?
Eto, rekli ste i sami! Da, studente zanimaju odnosi s javnošću jer je to bolje plaćen posao, manje težak, manje stresan, manje izložen kritici. Možda je to zato što današnji studenti pripadaju generaciji Z, a ne baby boom generaciji koja je htjela mijenjati svijet. Njima je važna njihova osobna sigurnost i osobna promocija, vole Facebook jer im omogućava da kreiraju sami sebe u najboljem svjetlu (što čine i PR agencije), novine ne čitaju uopće, radio uopće ne slušaju, a televiziju gledaju vrlo, vrlo rijetko i to za zabavu.
Kakav je vaš stav o programu podupiranja medija uopće, a posebno neprofitnih? Treba li se država baviti medijima u ovakvim vremenima?
Država se nipošto ne treba baviti medijima. Država se bavi medijima u autoritarnim režimima ili diktaturama, a bavila se njima i u komunizmu, kao nažalost i u mnogim postkomunističkim zemljama. Država ima zadatak da medijima omogući djelovanje i provodi medijsku politiku na dobrobit svih građana. Država je dužna donositi zakone koji štite novinare u svakom smislu, od izrabljivanja, neplaćanja, fizičkih napada. Zakonima treba omogućiti rad nakladnicima, omogućiti jednak pristup medijima za sve građane društva bez obzira na svjetonazore i podrijetlo, spriječiti govor mržnje…Država je tu da štiti i promiče demokraciju. Svi mediji, svi novinari koji rade u tom smjeru imaju pravo na zakonsku zaštitu i treba im dati sve moguće poticaje, pa i financijske. Neprofitni mediji ili treći sektor, onaj između javnog i komercijalnog, važan je dio hrvatskog medijskog sustava, kako što je važan i u svim demokratski uređenim državama. Tu se govori o temama koje u mainstream medijima nemaju mjesta, nisu dovoljno istaknute ili se namjerno prešućuju… U neprofitnim medijima stasaju mladi novinari, kritični prema društvu i politici. Neprofitni mediji imaju moju potpunu podršku.
-------
Izašao je nažalost i zadnji tiskani broj Novinara. Ni HND nije uspio održati štampano izdanje, ali - srećom - ostajemo na internetu koji je možda najveći prijatelj i neprijatelj ove profesije. Kako naplatiti sadržaj pitanje je koje muči cijelu struku. U ozbiljnim državama odgovaraju ozbiljnim tekstovima koji njihovi korisnici plaćaju. Imamo li mi uopće snage za takvo nešto?
Prije svega rekla bih da mi je jako žao što Novinar neće više izlaziti u tiskanom izdanju. To je možda razumno s ekonomskog stajališta, ali je žalosno s kulturološkog, jer novine i elektroničke publikacije nisu jedno te isto. U novinama se uživa na drugačiji način. Svi koji se bave izdavaštvom znaju koliko je zadovoljstvo uzeti u ruke otisnuti primjerak novina ili knjige. Urednica sam znanstvenog časopisa Medijska istraživanja već gotovo 25 godina i bojim se dana kada će netko reći da će izlaziti samo u digitalnom obliku. A što ćemo onda stavljati u knjižnice? Zalažem se za osnivanje hrvatskog Muzeja medija. Prve novine u Hrvatskoj Kroatischer Korrespondent objavljene su 1789. godine, a prve novine na hrvatskom jeziku Kraglski Dalmatin 1806. Čini se da nitko nije smatrao da je tiskanje novina – bacanje novaca. Dapače, i tada i kasnije u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda, pa u 19. stoljeću, pa u 20. stoljeću teških političkih odnosa i blokovskih kriza, novine su gradile i društvo i generacije građana. Kad me pitate da li bi bilo interesa kod nas za plaćane online novina? Složeno je to pitanje. Pa imamo novine, a ne prodaju se! Znači da nisu nikome potrebne. Zbog čega? U društvu nastaju institucije koje su potrebne jer rješavaju građanima neke njihove potrebe i probleme. Novine ne rješavaju više ništa. Uz rijetke iznimke, dakako, koje potvrđuju pravilo. Građani su razumjeli da postoji sprega ekonomskih i političkih elita i nakladnika. Novine nisu vjerodostojne. Kada bude drugačije, tada će se vratiti čitatelji.
-----
Nada Zgrabljić-Rotar jedna je od idejnih začetnica Muzeja medija, što je svesrdno podržao i čitav ceh. Kako ističe ideju je dobila radeći sa studentima novinarstva, a na samom poslovnom modelu još se radi, dok je sadržajni koncept muzeja u ovoj fazi bolje i kompletnije razrađen.
- Mladi nikad nisu vidjeli Feral tribune ili Vjesnik, jer ih nemaju gdje vidjeti, pa čak ni na internetu. U planiranom bi se muzeju zato mogao pratiti razvoj hrvatskih medija od prvih novina do radija, televizije i interneta, vidjeti onodobna tehnika, čuti glasovi legendarnih spikera i novinara te pogledati ili poslušati neka arhivska emisija. Kao i u čuvenom Newseumu u Washingtonu, predviđeno je puno interaktivnog sadržaja i mnoštvo digitalizirane građe. Ideja je došla do ministarstva kulture, podrška je stigla iz HAZU i Vijeća za elektroničke medije, a partner u projektu je Hrvatsko novinarsko društvo. U realizaciji se računa i na sredstva iz fondova EU.