Aktualno > Analize

INTERVJU - Jasna Babić: Novinarstvo i novinare planski se uništava

13.06.2017.

Razgovarala: Melisa Skender

 

Više od polovice životnog vijeka Jasna Babić posvetila je novinarstvu i ovogodišnja je dobitnica nagrade HND-a „Otokar Keršovani“ za životno djelo. Najveći dio bogatog novinarskog iskustva stjecala je na terenu, od prvih reportaža u Poletu do dokumentiranja raspada Jugoslavije, najprije u Danasu, a onda i u Zapadu, jednom od prvih privatnih novinama u ondašnjoj Jugoslaviji.  Bila je među osnivačima tjednika Globus, potom i Nacionala, autorica je knjiga „Zagrebačka mafija“ i „Urota Blaškić“.

 

Danas je slobodna novinarka, što je zapravo oduvijek i bila, ali ta pozicija posljednjih godina podrazumijeva niske i nestabilne prihode, nikakva prava i izloženost sudskim tužbama koje više ne stižu redakciji nego novinaru na kućnu adresu. Ipak, cijena slobode nikad nije previsoka smatra novinarka nagrađena jednom od najčasnijih nagrada Hrvatskog novinarskog društva – „Otokarom Keršovanijem“ za životno djelo.

„Ti možeš biti bogat jedino ako nemaš ništa ili ako si trulo bogat. Ako si trulo bogat, onda možeš postati Soroš, pa financirati projekte do kojih ti je stalo ili možeš biti slobodan ovako kao ja i siromašan kao crkveni miš. Kad ti je potpuno svejedno, kad ti više nemaju što uzeti. S tim da moj život ne bi izgledao nimalo drugačije da sam trulo bogata kao Soroš“, govori Jasna Babić.

Kad si se zarazila novinarstvom?

Prvi tekst koji su mi objavili napisala sam kad mi je bilo deset godina. Poslala sam vijest u sarajevske Male novine o otvaranju željezničke pruge Knin – Zadar, a oni su mi poslali novinarsku iskaznicu. Nažalost, nemam je više.
Što, odmah si znala da je novinarstvo profesija kojom se želiš baviti?

Najviše je na mene djelovao Plavi vjesnik. Ne znam tko je tada bio glavni urednik, ali se sjećam da sam čitala feljtone. Na primjer, jedna djevojka koja je čuvala djecu članova Beatlesa napisala je feljton o svojem životu u Londonu i to je bilo fascinantno. Pa sam čitala o nekom tipu koji je pobjegao iz Legije stranaca, pa napisao feljton za Večernji list o tome kakav je to život. Puno desetljeća kasnije, kad sam ga upoznala, doznala sam da je sve to izmišljotina i da je on zapravo stručnjak za belot.

Znači, novine si počela čitati već u osnovnoj školi?

Čitala sam sve, ne samo novine. Čitala sam stvarno puno. Bila sam jedinica i mama je stalno gledala da mi se nešto ne dogodi. Jedini način da joj se maknem iz vidokruga bio je da zaronim u knjigu, pa da me ne ispituje stalno jesam li gladna, da li mi je hladno. Naravno, i ona je puno čitala, a sve što je ona čitala to bih na kraju ja zgrabila.
Prve si reportaže objavljivala u Poletu?

U Poletu sam imala sjajnu redaktoricu. Nisam znala ništa osim što sam čitala tuđe reportaže. Donijela bih joj reportažu i ona bi uzela olovku i onda bismo zajedno sjedile nad tim. Od nje sam strašno puno naučila, Nera Barbarić se zove. Ne znam gdje je sada. Tako da u mojem životu postoji puno važnih ljudi od kojih sam učila i koji su me formirali.

Kad gledaš novinare iz tvoje generacije, koliko ih je još uvijek u novinarstvu?

Pa ima ih, možda nisu toliko prisutni jer se čini da za nas baš nema prostora. Ili smo mi loši ili nas je pregazilo vrijeme. Dozvoljavam da su nastale okolnosti u kojima smo mi postali staromodni, demode - od stila, forme, načina zapažanja do vrednovanja stvari - dozvoljavam. Ili naprosto gnjavimo, uznemiravamo, a došle su godine u kojima ta vrsta novinarstva više ne treba. Ne znam.

Među prvima si se okušala na tržištu, u Zapadu koji je bio jedna od prvih privatna novina u ondašnjoj Jugoslaviji. Jesi li očekivala više slobode?

Nikakva velika očekivanja nisam imala. Naravno, bilo mi je drago da to vodi Pero Zlatar, čovjek kojeg sam kao ime i prezime znala iz Plavog vjesnika. No ja sam prije svega iskustveno biće i ne ulažem ni u kakva očekivanja. Volim svašta vidjeti i iskusiti i onda doći do nekog zaključka. Osim toga, nisam fan ni jedne države, ništa ne vjerujem ni u državno vlasništvo, ni u državni aparat, ni u što državno. Mislim da je to jedan veliki parazitski lažnjak, kako god se država zvala, koliko god bila velika, mala, što god se pričalo s te državne govornice. Mada, Danas nije bila državna, nego društvena novina, i mada je meni u Danasu bilo sjajno zahvaljujući urednicima koji su ulagali u mene svoj veliki trud. Toga danas više nema. Dali su mi stvarno velike šanse i puno prostora, učili me, podučavali, upoznavali s političarima, važnim ljudima u Hrvatskoj. Ali, to je bilo jače od mene, morala sam vidjeti kako je raditi u privatnom sektoru. Nažalost, Zapad je ugašen nakon, mislim, mjesec i pol. Nema veze, to je za mene svakako bilo dragocjeno iskustvo. Tamo sam nastavila raditi ono što sam radila u Danasu, gledati raspad Jugoslavije uživo, kao reporter. I to je i dan danas neprocjenjivo iskustvo jer nitko mi sad ne može prodavati fore o tome kako je bilo ovako ili onako. Bila sam tamo i znam kako je bilo.

Kraj osamdesetih i početak devedesetih često nazivaju i „zlatnim dobom novinarstva“, je li uistinu bilo tako?

Mislim da se tih nekoliko godina raspada Jugoslavije može nazivati zlatnim prije svega zato što se dogodio procvat reportaže. Reportaža je apsolutna kraljica novinarstva jer tu iznosiš sve činjenice, priču dramaturški fino posložiš, približiš atmosferu… I tad su političari vjerovali novinarima. Iako su neki trikovi i reakcije režima do danas ostali potpuno identični kao kad me Slobodan Milošević napao da sam hrvatska novinarka koja je pokušala umanjiti značaj njegovog skupa u Novom Sadu.  Napisala sam da je bilo 300 ljudi i to ga je jako razljutilo. Ali u Hrvatskoj je tada postojala publika, a očito i u bivšoj Jugoslaviji, koja je vjerovala Danasu i dobrim dijelom mojim reportažama.

Čini se da je političare nekad više brinulo to što će o njima izaći u novinama?

Do kraja 80-ih novinarima, osim onima u omladinskim medijima, nije padalo na pamet pisati nešto što bi moglo uzrujati političare, pa kad ih se počelo šiljiti, oni su bjesnili i bili bi izvan sebe jer nisu navikli. No političari su vrlo prilagodljive mrcine i tako smo vremenom došli do novog pristupa: „Nećeš valjda ulaziti u polemiku s nekim novinarom, kaj god“. Ili, kako bi rekao Plenković našem kolegi Krešiću, „Pa nisi ti bio na izborima“. Kao da je to neka velika stvar izaći na izbore i dobiti glasove. Pa po tome je svaki pjevač veći od Plenkovića. Mišo Kovač sigurno ima veću izbornu bazu. Oni nemaju argumente, a kad nemaš argumente, moraš zauzeti neki gard.

Danas je to možda i puno lakše kad se novinarima tako malo vjeruje?

Izdavači su za to najzaslužniji. Sada i mnogi novinari misle da je pitanje časti sjediti u redakciji po cijele dane i pisati komentare. Izdavači i urednici su im dali taj osjećaj da je to apsolutno vrhunac novinarstva. Danas radi potpuno druga vrsta urednika. Ne bi mi palo na pamet da će se pojaviti takvi urednici, birokrati koji su više dio menadžmenta nego što razmišljaju o sadržaju, onome što se danas zove proizvodnja. To je postala industrija, kao kad proizvodiš cipele; naprosto imaš kalup i po tom kalupu ti izađe serija cipela. Nikad o novinarstvu nisam razmišljala kao o industriji. Uostalom, mi smo premalo tržište da bismo mogli imati nekakvu veliku novinarsku industriju. To se vidi i po prodanim nakladama. Ovo kod nas je, uvjerena sam, plansko uništavanje cijele jedne profesije. To nešto novinara je tome kumovalo zbog toga što su lijeni, što im je lagodno i što su počašćeni, ali uglavnom je to pitanje vlasnika i izdavača.

Rekla si da ne vjeruješ kako bi država mogla jamčiti slobodu novinara, ali izgleda da ne može ni tržište?

Raspadom bivše države i mi novinari smo ostali bez velikog tržišta. Baš me briga za državu, ali postojala je društvena razmjena, komunikacija i ne vidim ni jedan razlog zašto to i dalje ne postoji, osim što se naši političari trude to razbucati. Ispada da je cijela ideja politike u Hrvatskoj da svi ljudi o njima ovise, jer onda sve ovisi o njima. Televizija je državna, nije javna, to što oni ubiru dodatni harač je parazitski bezobrazno, jer za uzvrat ne daju čak ni pošten Dnevnik i uvijek zovu tri ista eksperta da mi komentiraju stvarnost oko mene. To je sramotno. Moje kolege na HRT-u nije sram uzimati 80 kuna svaki mjesec i istodobno nam pričati kako bi trebali živjeti na slobodnom tržištu, a oni sami žive od javnog novca, od mojih novaca. To je kad imaš privilegiranu kastu novinara koji onda mogu biti urednici u bilo kojoj korporaciji jer njih ne zanima novinarstvo nego novac. Onda je svejedno jesu li mediji privatni ili državni.

Nekad je bilo i puno više izdavača.

Sve je ovo već jednom bilo, samo se drugačije zvalo. Mi smo grandiozna država, ali malo društvo, s državnom administracijom za tri države i ne možeš očekivati drugo nego monopole - koji su opet jednom već bili.

Kako je osnovan Nacional?

Puki i Kuljiš su došli s idejom, jer Globus više nije bio tako slobodan kao u početku. Već se tu pojavljivao Kutle i svakakve kombinacije izdavačko-poslovne. Odlučili smo da ćemo napraviti svoju neovisnu novinu i to smo napravili.

Koliko je trebalo Nacionalu da se potvrdi na tržištu?

Trebalo je dosta, jedno dvije-tri godine, a u međuvremenu je došlo i do velikog sukoba oko koncepcije između Pukanića i Kuljiša. Kad je Kuljiš otišao, Pukanić je to doista dobro postavio na noge i sljedećih nekoliko godina to su bile vrlo uspješne novine. Onda je došao propali pokušaj Republike. Meni je bilo drago da je tako ispalo, jer od mene se tražilo da radim i dnevno i tjedno i to više tekstova. To je i fizički bilo strašno, a da ne govorim koliko je strašno bilo mentalno skupiti sugovornike, snaći se u svim tim novim informacijama. Vjerojatno sam tada ispisala najveću količinu gluposti u svojem životu. Čovjek mora biti koncentriran i razmisliti o svakoj temi prije nego što će sjesti pisati.

Danas tako radi većina novinara.

Ipak, između kartice i ondašnjih sedam-osam velika je razlika; sve je moralo biti neka priča.
Nakon odlaska iz Nacionala nisi se uspjela skrasiti niti u Večernjem listu ni u tada još postojećem Europapress holdingu.

Zašto?

Za današnje uvjete to se i ne čini tako kratko, ali tada je tako izgledalo. Mnogi su ljudi mislili da nešto sa mnom nije u redu kad se ne mogu zadržati dugo ni u jednoj redakciji. A naprosto sam bila, reklo bi se – lasta. To je doba kad izdavači i političari počinju shvaćati da im novinari izmiču kontroli i da je zapravo najbolje da se oni međusobno navežu, a novinare pacificiraju, stave ih tamo gdje im je mjesto. Pa i to kad se redakcije sele što dalje od događaja, od grada, od ljudi i sve više liče na najobičniji birokratsko - poslovni tim. Novinari primaju plaću da sjede osam sati, urednik naručuje teme i zadaje ti koga ćeš intervjuirati, koja pitanja moraš postaviti i tako to. To je otprilike sadašnja situacija. A to je sve započelo tada. Samo što ja nisam razumjela da to što od mene traže nije volja nekih pojedinaca, pojedinih urednika, nego da je uspostavljen sustav. To uopće nisam imala na pameti, jer sam bila zaokupljena svojim temama.

Spadaju li u taj novi sustav i mediji bez impresuma, gdje se tekstovi pišu pod pseudonimom, ili je toga i prije bilo?

Bilo je uvijek pseudonima, ali izuzetno i vrlo rijetko, no to sam konzument mora otkriti. Ne vjerujem u prosvjetiteljsku misiju medija, pametan čitatelj će shvatiti sam. Jer, ako čovjek vjeruje u to što propagira, onda će valjda staviti svoje ime i prezime?! Ovako ispada da ti ljudi ni sami ne vjeruju u to što pišu.

Slažeš li se sa Zoranom Šprajcom da ne može svatko biti član Hrvatskog novinarskog društva?

To je stara ideja koju sam već nekoliko puta pokušala obrazložiti našim predsjednicima - da se uvede novinarska licenca. I ni od jednog još nisam čula protuargument koji bi mi zvučao pametno. Postoje oblici licenca na zapadu. Uostalom, ako postoji za druge profesije društvene orijentacije, kao za pravnike, na primjer, ili liječnike, ne vidim zašto ne bi i za novinare. Nisam u to dublje ulazila, ali to mi se čini pitanje elementarnog zdravog razuma. Novinarska struktura bi tada bila bitno različita i više bi nas uvažavali i izdavači i političari. Ovako su politika i novinarstvo jedine dvije profesije gdje ne moraš apsolutno ništa znati o predmetu kojim se baviš da bi se njime bavio.

Zašto si se ti odlučila baviti novinarstvom, da mijenjaš svijet?

Ne, išla sam da prokazujem.

Malo tko od prokazanih uopće trpi neke posljedice svojih djela. Frustrira li to i tebe?

Nemam nikakvih frustracija. Moja je zadovoljština što sam neke stvari predvidjela i objavila unaprijed. Nije mi bila ambicija nikoga poslati u zatvor, jer dok su ratni zločinci naši heroji, ne vidim razloga da ijedan od naših utajivača poreza bude u zatvoru.

Razgovarala: Melisa Skender

 

Više od polovice životnog vijeka Jasna Babić posvetila je novinarstvu i ovogodišnja je dobitnica nagrade HND-a „Otokar Keršovani“ za životno djelo. Najveći dio bogatog novinarskog iskustva stjecala je na terenu, od prvih reportaža u Poletu do dokumentiranja raspada Jugoslavije, najprije u Danasu, a onda i u Zapadu, jednom od prvih privatnih novinama u ondašnjoj Jugoslaviji.  Bila je među osnivačima tjednika Globus, potom i Nacionala, autorica je knjiga „Zagrebačka mafija“ i „Urota Blaškić“.

 

Danas je slobodna novinarka, što je zapravo oduvijek i bila, ali ta pozicija posljednjih godina podrazumijeva niske i nestabilne prihode, nikakva prava i izloženost sudskim tužbama koje više ne stižu redakciji nego novinaru na kućnu adresu. Ipak, cijena slobode nikad nije previsoka smatra novinarka nagrađena jednom od najčasnijih nagrada Hrvatskog novinarskog društva – „Otokarom Keršovanijem“ za životno djelo.

„Ti možeš biti bogat jedino ako nemaš ništa ili ako si trulo bogat. Ako si trulo bogat, onda možeš postati Soroš, pa financirati projekte do kojih ti je stalo ili možeš biti slobodan ovako kao ja i siromašan kao crkveni miš. Kad ti je potpuno svejedno, kad ti više nemaju što uzeti. S tim da moj život ne bi izgledao nimalo drugačije da sam trulo bogata kao Soroš“, govori Jasna Babić.

Kad si se zarazila novinarstvom?

Prvi tekst koji su mi objavili napisala sam kad mi je bilo deset godina. Poslala sam vijest u sarajevske Male novine o otvaranju željezničke pruge Knin – Zadar, a oni su mi poslali novinarsku iskaznicu. Nažalost, nemam je više.
Što, odmah si znala da je novinarstvo profesija kojom se želiš baviti?

Najviše je na mene djelovao Plavi vjesnik. Ne znam tko je tada bio glavni urednik, ali se sjećam da sam čitala feljtone. Na primjer, jedna djevojka koja je čuvala djecu članova Beatlesa napisala je feljton o svojem životu u Londonu i to je bilo fascinantno. Pa sam čitala o nekom tipu koji je pobjegao iz Legije stranaca, pa napisao feljton za Večernji list o tome kakav je to život. Puno desetljeća kasnije, kad sam ga upoznala, doznala sam da je sve to izmišljotina i da je on zapravo stručnjak za belot.

Znači, novine si počela čitati već u osnovnoj školi?

Čitala sam sve, ne samo novine. Čitala sam stvarno puno. Bila sam jedinica i mama je stalno gledala da mi se nešto ne dogodi. Jedini način da joj se maknem iz vidokruga bio je da zaronim u knjigu, pa da me ne ispituje stalno jesam li gladna, da li mi je hladno. Naravno, i ona je puno čitala, a sve što je ona čitala to bih na kraju ja zgrabila.
Prve si reportaže objavljivala u Poletu?

U Poletu sam imala sjajnu redaktoricu. Nisam znala ništa osim što sam čitala tuđe reportaže. Donijela bih joj reportažu i ona bi uzela olovku i onda bismo zajedno sjedile nad tim. Od nje sam strašno puno naučila, Nera Barbarić se zove. Ne znam gdje je sada. Tako da u mojem životu postoji puno važnih ljudi od kojih sam učila i koji su me formirali.

Kad gledaš novinare iz tvoje generacije, koliko ih je još uvijek u novinarstvu?

Pa ima ih, možda nisu toliko prisutni jer se čini da za nas baš nema prostora. Ili smo mi loši ili nas je pregazilo vrijeme. Dozvoljavam da su nastale okolnosti u kojima smo mi postali staromodni, demode - od stila, forme, načina zapažanja do vrednovanja stvari - dozvoljavam. Ili naprosto gnjavimo, uznemiravamo, a došle su godine u kojima ta vrsta novinarstva više ne treba. Ne znam.

Među prvima si se okušala na tržištu, u Zapadu koji je bio jedna od prvih privatna novina u ondašnjoj Jugoslaviji. Jesi li očekivala više slobode?

Nikakva velika očekivanja nisam imala. Naravno, bilo mi je drago da to vodi Pero Zlatar, čovjek kojeg sam kao ime i prezime znala iz Plavog vjesnika. No ja sam prije svega iskustveno biće i ne ulažem ni u kakva očekivanja. Volim svašta vidjeti i iskusiti i onda doći do nekog zaključka. Osim toga, nisam fan ni jedne države, ništa ne vjerujem ni u državno vlasništvo, ni u državni aparat, ni u što državno. Mislim da je to jedan veliki parazitski lažnjak, kako god se država zvala, koliko god bila velika, mala, što god se pričalo s te državne govornice. Mada, Danas nije bila državna, nego društvena novina, i mada je meni u Danasu bilo sjajno zahvaljujući urednicima koji su ulagali u mene svoj veliki trud. Toga danas više nema. Dali su mi stvarno velike šanse i puno prostora, učili me, podučavali, upoznavali s političarima, važnim ljudima u Hrvatskoj. Ali, to je bilo jače od mene, morala sam vidjeti kako je raditi u privatnom sektoru. Nažalost, Zapad je ugašen nakon, mislim, mjesec i pol. Nema veze, to je za mene svakako bilo dragocjeno iskustvo. Tamo sam nastavila raditi ono što sam radila u Danasu, gledati raspad Jugoslavije uživo, kao reporter. I to je i dan danas neprocjenjivo iskustvo jer nitko mi sad ne može prodavati fore o tome kako je bilo ovako ili onako. Bila sam tamo i znam kako je bilo.

Kraj osamdesetih i početak devedesetih često nazivaju i „zlatnim dobom novinarstva“, je li uistinu bilo tako?

Mislim da se tih nekoliko godina raspada Jugoslavije može nazivati zlatnim prije svega zato što se dogodio procvat reportaže. Reportaža je apsolutna kraljica novinarstva jer tu iznosiš sve činjenice, priču dramaturški fino posložiš, približiš atmosferu… I tad su političari vjerovali novinarima. Iako su neki trikovi i reakcije režima do danas ostali potpuno identični kao kad me Slobodan Milošević napao da sam hrvatska novinarka koja je pokušala umanjiti značaj njegovog skupa u Novom Sadu.  Napisala sam da je bilo 300 ljudi i to ga je jako razljutilo. Ali u Hrvatskoj je tada postojala publika, a očito i u bivšoj Jugoslaviji, koja je vjerovala Danasu i dobrim dijelom mojim reportažama.

Čini se da je političare nekad više brinulo to što će o njima izaći u novinama?

Do kraja 80-ih novinarima, osim onima u omladinskim medijima, nije padalo na pamet pisati nešto što bi moglo uzrujati političare, pa kad ih se počelo šiljiti, oni su bjesnili i bili bi izvan sebe jer nisu navikli. No političari su vrlo prilagodljive mrcine i tako smo vremenom došli do novog pristupa: „Nećeš valjda ulaziti u polemiku s nekim novinarom, kaj god“. Ili, kako bi rekao Plenković našem kolegi Krešiću, „Pa nisi ti bio na izborima“. Kao da je to neka velika stvar izaći na izbore i dobiti glasove. Pa po tome je svaki pjevač veći od Plenkovića. Mišo Kovač sigurno ima veću izbornu bazu. Oni nemaju argumente, a kad nemaš argumente, moraš zauzeti neki gard.

Danas je to možda i puno lakše kad se novinarima tako malo vjeruje?

Izdavači su za to najzaslužniji. Sada i mnogi novinari misle da je pitanje časti sjediti u redakciji po cijele dane i pisati komentare. Izdavači i urednici su im dali taj osjećaj da je to apsolutno vrhunac novinarstva. Danas radi potpuno druga vrsta urednika. Ne bi mi palo na pamet da će se pojaviti takvi urednici, birokrati koji su više dio menadžmenta nego što razmišljaju o sadržaju, onome što se danas zove proizvodnja. To je postala industrija, kao kad proizvodiš cipele; naprosto imaš kalup i po tom kalupu ti izađe serija cipela. Nikad o novinarstvu nisam razmišljala kao o industriji. Uostalom, mi smo premalo tržište da bismo mogli imati nekakvu veliku novinarsku industriju. To se vidi i po prodanim nakladama. Ovo kod nas je, uvjerena sam, plansko uništavanje cijele jedne profesije. To nešto novinara je tome kumovalo zbog toga što su lijeni, što im je lagodno i što su počašćeni, ali uglavnom je to pitanje vlasnika i izdavača.

Rekla si da ne vjeruješ kako bi država mogla jamčiti slobodu novinara, ali izgleda da ne može ni tržište?

Raspadom bivše države i mi novinari smo ostali bez velikog tržišta. Baš me briga za državu, ali postojala je društvena razmjena, komunikacija i ne vidim ni jedan razlog zašto to i dalje ne postoji, osim što se naši političari trude to razbucati. Ispada da je cijela ideja politike u Hrvatskoj da svi ljudi o njima ovise, jer onda sve ovisi o njima. Televizija je državna, nije javna, to što oni ubiru dodatni harač je parazitski bezobrazno, jer za uzvrat ne daju čak ni pošten Dnevnik i uvijek zovu tri ista eksperta da mi komentiraju stvarnost oko mene. To je sramotno. Moje kolege na HRT-u nije sram uzimati 80 kuna svaki mjesec i istodobno nam pričati kako bi trebali živjeti na slobodnom tržištu, a oni sami žive od javnog novca, od mojih novaca. To je kad imaš privilegiranu kastu novinara koji onda mogu biti urednici u bilo kojoj korporaciji jer njih ne zanima novinarstvo nego novac. Onda je svejedno jesu li mediji privatni ili državni.

Nekad je bilo i puno više izdavača.

Sve je ovo već jednom bilo, samo se drugačije zvalo. Mi smo grandiozna država, ali malo društvo, s državnom administracijom za tri države i ne možeš očekivati drugo nego monopole - koji su opet jednom već bili.

Kako je osnovan Nacional?

Puki i Kuljiš su došli s idejom, jer Globus više nije bio tako slobodan kao u početku. Već se tu pojavljivao Kutle i svakakve kombinacije izdavačko-poslovne. Odlučili smo da ćemo napraviti svoju neovisnu novinu i to smo napravili.

Koliko je trebalo Nacionalu da se potvrdi na tržištu?

Trebalo je dosta, jedno dvije-tri godine, a u međuvremenu je došlo i do velikog sukoba oko koncepcije između Pukanića i Kuljiša. Kad je Kuljiš otišao, Pukanić je to doista dobro postavio na noge i sljedećih nekoliko godina to su bile vrlo uspješne novine. Onda je došao propali pokušaj Republike. Meni je bilo drago da je tako ispalo, jer od mene se tražilo da radim i dnevno i tjedno i to više tekstova. To je i fizički bilo strašno, a da ne govorim koliko je strašno bilo mentalno skupiti sugovornike, snaći se u svim tim novim informacijama. Vjerojatno sam tada ispisala najveću količinu gluposti u svojem životu. Čovjek mora biti koncentriran i razmisliti o svakoj temi prije nego što će sjesti pisati.

Danas tako radi većina novinara.

Ipak, između kartice i ondašnjih sedam-osam velika je razlika; sve je moralo biti neka priča.
Nakon odlaska iz Nacionala nisi se uspjela skrasiti niti u Večernjem listu ni u tada još postojećem Europapress holdingu.

Zašto?

Za današnje uvjete to se i ne čini tako kratko, ali tada je tako izgledalo. Mnogi su ljudi mislili da nešto sa mnom nije u redu kad se ne mogu zadržati dugo ni u jednoj redakciji. A naprosto sam bila, reklo bi se – lasta. To je doba kad izdavači i političari počinju shvaćati da im novinari izmiču kontroli i da je zapravo najbolje da se oni međusobno navežu, a novinare pacificiraju, stave ih tamo gdje im je mjesto. Pa i to kad se redakcije sele što dalje od događaja, od grada, od ljudi i sve više liče na najobičniji birokratsko - poslovni tim. Novinari primaju plaću da sjede osam sati, urednik naručuje teme i zadaje ti koga ćeš intervjuirati, koja pitanja moraš postaviti i tako to. To je otprilike sadašnja situacija. A to je sve započelo tada. Samo što ja nisam razumjela da to što od mene traže nije volja nekih pojedinaca, pojedinih urednika, nego da je uspostavljen sustav. To uopće nisam imala na pameti, jer sam bila zaokupljena svojim temama.

Spadaju li u taj novi sustav i mediji bez impresuma, gdje se tekstovi pišu pod pseudonimom, ili je toga i prije bilo?

Bilo je uvijek pseudonima, ali izuzetno i vrlo rijetko, no to sam konzument mora otkriti. Ne vjerujem u prosvjetiteljsku misiju medija, pametan čitatelj će shvatiti sam. Jer, ako čovjek vjeruje u to što propagira, onda će valjda staviti svoje ime i prezime?! Ovako ispada da ti ljudi ni sami ne vjeruju u to što pišu.

Slažeš li se sa Zoranom Šprajcom da ne može svatko biti član Hrvatskog novinarskog društva?

To je stara ideja koju sam već nekoliko puta pokušala obrazložiti našim predsjednicima - da se uvede novinarska licenca. I ni od jednog još nisam čula protuargument koji bi mi zvučao pametno. Postoje oblici licenca na zapadu. Uostalom, ako postoji za druge profesije društvene orijentacije, kao za pravnike, na primjer, ili liječnike, ne vidim zašto ne bi i za novinare. Nisam u to dublje ulazila, ali to mi se čini pitanje elementarnog zdravog razuma. Novinarska struktura bi tada bila bitno različita i više bi nas uvažavali i izdavači i političari. Ovako su politika i novinarstvo jedine dvije profesije gdje ne moraš apsolutno ništa znati o predmetu kojim se baviš da bi se njime bavio.

Zašto si se ti odlučila baviti novinarstvom, da mijenjaš svijet?

Ne, išla sam da prokazujem.

Malo tko od prokazanih uopće trpi neke posljedice svojih djela. Frustrira li to i tebe?

Nemam nikakvih frustracija. Moja je zadovoljština što sam neke stvari predvidjela i objavila unaprijed. Nije mi bila ambicija nikoga poslati u zatvor, jer dok su ratni zločinci naši heroji, ne vidim razloga da ijedan od naših utajivača poreza bude u zatvoru.