* Novinarstvom ste se počeli baviti 50-ih godina prošlog stoljeća. Gdje ste objavili prve radove?

- Pohađao sam sedmi razred gimnazije i redovito kupovao Novine mladih. Ispunjavao sam nagradnu križaljku, a jedan sam se mjesec ugodno iznenadio kad sam pročitao da sam dobio godišnju pretplatu na taj list, što ga je izdavao CK Narodne omladine Hrvatske. Malo po malo probudila se u meni želja da pošaljem koju vjesticu o zbivanjima među mladima Splita, o splitskome sportu, jednom sam se odvažio i napisao kritiku o svojem profesoru matematike čiji mi se postupci nisu svidjeli. Najviše sam ipak pisao o sportu, a urednik sportske rubrike u Novinama mladih bio je moj kasnije uvaženi kolega Pero Zlatar. Uz Novine mladih veže me i moja prva karikatura koju je objavio Davor Štambuk. Naime, bio sam kapetan omladinske vaterpolske momčadi Jadrana koja je drugu godinu za redom osvojila naslov prvaka Jugoslavije (1954.-1955.).

* Što vas je privuklo novinarstvu, tko vam je pomagao kad ste stupali na novinarsku scenu i što vas je odredilo kao novinara?

- Novinarstvo me sve više privlačilo, pa sam se još kao gimnazijalac prebacio na zagrebački Narodni list. Prvi ljudi u sportskoj rubrici bili su Ico Kerhin i Zlatko Maćešić kojima se očito svidio moj stil, jer su mi iz mjeseca u mjesec davali sve ozbiljnije zadatke. Oni su mi puno pomogli u prvim novinarskim danima. Nekoliko godina poslije bio sam njihov dopisnik iz Splita u Večernjem listu. Godine 1956. i 1957. igrao sam vaterpolo u zagrebačkoj Mladosti. Tih ljetnih mjeseci donosio sam sportske vijesti u Narodni sport i Večernji list, u kojemu sam se često susretao s genijalnim Borisom Jankovićem Argusom. I danas se sjećam s koliko je strasti u redakciji igrao šah s kolegama i kao malo dijete radovao se svakoj pobjedi.

* Puno ste čitali ne samo knjige, nego i članke naših rasnih novinara.

-Volio sam čitati knjige Julesa Vernea, B. Travena, E. M. Remarqua, zatim radove poznatih svjetskih putopisaca, ali sam upijao i tekstove naših najboljih novinara, osobito sportskih. Surađivao sam najviše s Večernjim listom i Narodnim sportom te studirao na Višoj pedagoškoj školi u Splitu. To je bio, ako se može tako reći, moj novinarski nauk, a kad sam se 1961. zaposlio u Slobodnoj Dalmaciji, mojoj radosti nije bilo kraja. Tada sam iz zagrebačke Mladosti prešao u splitski POŠK i moram priznati da su mi njegovi vodeći ljudi pomogli pri zaposlenju u Slobodnoj. Međutim, u toj su redakciji očito cijenili moj rad još kao dopisnika Večernjeg lista i nikako nisu mogli shvatiti na koji način redovito pratim najvažnija zbivanja u Splitu. Bili su uvjereni da predvečer svraćam u tiskaru Slobodne koja se nalazila kod Pazara i "kradem" vijesti. Zato su mi pripremili stupicu. Urednik unutrašnje rubrike Ante Dulčić složio je vijest koja me u olovu čekala na regalu, pod naslovom "Pronađen grob cara Dioklecijana". To su mi priznali nekoliko mjeseci nakon što sam već uvelike pisao u gradskoj rubrici Slobodne koju je vodio Branko Ožegović. Pored mene su bili Ivo Boko, Joško Kulušić, Ranko Vilić, Vladimir Caktaš, Divna Šerić i Omer Jureta. Radili smo tutta forza, nadmetali se međusobno tko će dnevno objaviti više informacija.

* Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti?

- Talent je nužan uz ljubav prema poslu koji radiš i želju da napreduješ. Valja puno čitati, znanje stranih jezika izuzetno je važno, pogotovo u sadašnje vrijeme. Imao sam sreću da sam još kao gimnazijalac po nekoliko mjeseci godišnje odlazio u Zapadnu Njemačku gdje mi je ujak bio predstavnik jedne poznate zagrebačke tvrtke, pa sam dobro naučio njemački. Međutim, u mome poslu najvažniji je ipak bio engleski, a morao sam se snalaziti i na drugim jezicima (ruski, španjolski, talijanski) ovisno o mjestu održavanja sportskih natjecanja.

* Vaš novinarski opus je završen?

- Moj novinarski opus je završen 2002. godine. Zdravstveni razlozi prisilili su me da pero bacim u trnje. Ipak ponekad se odazovem pozivu i sudjelujem u pisanju monografija o sportskim klubovima ili značajnim natjecanjima. Vesele me takvi izleti, ali je snage sve manje, pa me posebno raduje jutarnja ćakula s prijateljima u kafiću, odvođenje unuka na plivački trening u Poljud, a najviše nekoliko mjeseci koje svakoga ljeta provedem s kompletnom obitelji u najlipšemu malome mistu na svitu – Pučišćima na Braču.

* Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti, a što zaboraviti?

- Novinarstvo je kao opijum. Cijeloga te obuhvati, želiš da tvoje novine budu najbolje, najčitanije, da prvi objaviš važnu vijest. Takvo je ozračje vladalo i u Slobodnoj Dalmaciji u mojih 40 godina novinarskog rada. Kuću je počeo graditi legendarni Sibe Kvesić koji je uveo nove rubrike i dopisništva u gotovo svim dalmatinskim mjestima, osnažio redakciju mladim novinarima. On me zaposlio i uvijek me zvao Jura. Volio je mlade. Naklada je stalno rasla, a kad je 80-ih za glavnoga urednika došao Joško Kulušić, Slobodna Dalmacija je izbila u sam vrh najcjenjenijih novina u tadašnjoj državi. Naklada je dosezala i 130.000 primjeraka. Ponosan sam što sam radio u takvoj redakciji i pridonio njezinu usponu od regionalne do respektabilne novine. Međutim, iz današnjeg kuta gledanja mislim da smo se previše žrtvovali. Ja barem tako držim, da smo zaboravili svoje najmilije. Dok su drugi vikendom odlazili u Zagoru ili na otoke, moja je obitelj ostajala kod kuće. Štoviše, sinovi Nikola i Josip su mi nedjeljom u "gamelama" donosili ručak u redakciju jer su nogometne utakmice u to vrijeme u zimskome razdoblju počinjale već u 13 sati. Pojeo bih na brzinu u kantunu i vratio se za urednički stol. Da nije bilo moje voljene i vrijedne supruge Meri, inače doktorice dentalne medicine, tko zna što bi bilo od moje novinarske karijere. Odgajala je djecu, 36 godina radila odgovoran posao u ambulanti i uz sebe imala zagriženoga novinara. Ponekad ona pokrene razgovor o prošlome vremenu, ali se ja uvijek nekako izvučem i prebacim ćakulu na ljepšu priču. Zato bih mladim kolegama preporučio da iznađu pravu mjeru između obitelji, odnosno odgoja svoje djece i novinarskih obveza.

* Jesu li naši novinari, napose sportski, odgovorni?

- Svi su novinari odgovorni pa tako i sportski. Istina i istinito informiranje moraju se poštivati. Bilo bi nepošteno da sada ja u mirovini, nakon 4 desetljeća rada u novinarstvu, dijelim lekcije mlađim kolegama, ali ću priznati da se naljutim kad pročitam tekst ili još više naslov koji teži senzacionalizmu i preuzima žutu boju. Ne znam prisiljava li ih netko na to, ali sportski novinari danas često pretjeruju u preranom veličanju mladih sportaša. O nogometašu koji tek ima 16-17 godina sa žaljenjem pišu kako jadničak na trening dolazi autobusom umjesto u bijesnom automobilu. Izmišljaju menadžere velikih klubova koji se za te mladiće tobože zanimaju i nude milijune eura. U sportskom novinarstvu za mene su uvijek najogavniji posao bile najave derbija. Ipak smo nastojali ostati u granicama tolerancije, dok se danas višednevnim pumpanjem atmosfere potiču neredi i stvara rat među navijačima pojedinih klubova. Na televiziji se počesto oduševljenje i dolično navijanje zadovoljnih gledatelja naziva – ludnicom. Više sam puta slao pisma redakcijama da iz tog konteksta izbace taj pojam, ali ni jedan moj dopis nije objavljen niti uslišan.

* Koja je danas redakcija u vrhu hrvatskog žurnalizma?

- Ne znam. Na Slobodnu Dalmaciju se, vjerovali ili ne, pretplatila moja supruga Meri, a ja u kvartovskome kafiću Dreamer pročitam sve druge novine. Dugo se zadržim na Sportskim novostima jer u njima mogu naći informacije o sportovima koje dnevne novine ne objavljuju. Takozvani seoski nogomet me ne zanima, volim znati što se događa u sportovima moje mladosti – jedrenju, vaterpolu i plivanju, nogometu u svijetu, rukometu, košarci… Ako me već pitate o vrhu hrvatskoga žurnalizma, najbolje je vidjeti naklade novina. Te podatke nemam, a oni najviše govore. Broj čitatelja je primaran. Oni znaju što vrijedi, a što ne. Međutim, valja reći da platežna moć danas uvelike utječe na prodaju novina, poglavito kod umirovljenika koji u kafiću uz kavu za 8 kuna pročitaju pet-šest tiskovina. Internetom se baš puno ne služim, ali je nedvojbeno da taj sve snažniji vid informiranja također utječe na drastični pad naklade novina.

* Jeste li član koje političke stranke?

- Nisam član ni jedne političke stranke.

* Kada bi se radila rang lista najboljih, kako bi vaša izgledala? Na primjer, koji je najbolji hrvatski sportski novinar?

- Kad me već pitate o najboljima, zadržat ću se na kolegama s kojima sam radio, zajedno putovao diljem svijeta i od njih učio. Za mene je najbolji hrvatski sportski novinar i komentator Zvone Mornar. Često sam s njim pratio velika sportska natjecanja, poput olimpijskih igara, i uz njega uvijek nešto naučio. Kasnije, kad je otišao u mirovinu, postao je komentator Slobodne Dalmacije, pa sam s posebnim guštom uređivao sportsku rubriku. A, što se tiče najboljih sportaša i sportskih radnika, najbolji je plivač Duje Draganja, najbolja plivačica Đurđica Bjedov, najbolji vaterpolist Milivoj Bebić, najbolji atletičar Lucijano Sušanj, najbolja hrvatska atletičarka Sandra Perković, najbolji tenisač Goran Ivanišević, najbolja tenisačica Iva Majoli, najbolji nogometaši Bernard Vukas i Davor Šuker, najbolji košarkaš Toni Kukoč, najbolji rukometaš Ivano Balić, najbolja nogometna momčad:reprezentacija Hrvatske 1998., najbolji splitski i hrvatski sportaši svih vremena Đurđica Bjedov i Janica Kostelić, a najbolji treneri:Ratko Rudić, Tomislav Ivić, Ćiro Blažević, Božo Maljković.

* Koja je vaša specijalnost u novinarstvu?

- Pisao sam najprije u gradskoj rubrici, godinu i pol bio urednik unutarnje rubrike Slobodne Dalmacije, a za vrijeme Domovinskog rata vodio sam redakcijski desk, ali je moj radni vijek ipak obilježio sport. Specijalnost su mi bili vaterpolo, plivanje, jedrenje, veslanje i rukomet. Najviše sam uživao u praćenju mladih, darovitih sportaša koji su poslije postali svjetske zvijezde, poput Veljka Rogošića, Joška Alebića, Miloša Miloševića, Anamarije Petričević, Duje Draganje, Dragice Palaverse, Tonča Stipanovića, Ante Maškovića, Karla Kureta, Ivana Kljaković Gašpića i mnogih drugih. Njihove medalje u potaji držim i svojima jer vjerujem da oni nikada nisu zaboravili koliko sam im pomogao u godinama odrastanja i odricanja od mnogih radosti što ih donosi rana mladost.

* Dugo ste u mirovini, može li Ivo Jurišić živjeti od penzije?

- Supruga i ja od svojih mirovina možemo solidno živjeti. Moglo bi i bolje, ali se ne tužimo.

* Za koga navijate - za "bile" sigurno!? Što se to događa s Hajdukom? Hoće li i kada izaći iz krize?

- Navijam za sve splitske klubove i hrvatske reprezentacije. Teško mi je to reći, ali moram priznati da sam na Hajdukovoj utakmici bio poslije punih 12 godina! Bojim se topovskih udara, baklji i nereda. Nadam se da će i tome doći kraj. A o Hajdukovoj suši moglo bi se knjigu napisati. Traje predugo. Očito se radi o krizi rukovođenja i novčanoj nestašici, a od današnje momčadi ne može se ni očekivati više nego što daje. Najveće je zlo rasprodaja mladih darovitih igrača. Ako se nađe dobar gazda, možda i "bijeli" za koju godinu postanu opet jaka momčad u hrvatskom prvenstvu.

* Koje sportske događaje pamtite?

- Pamtim brojne sportske događaje i susrete s najboljim svjetskim sportašima. Ipak, organizacija Mediteranskih igara u Splitu 1979. osobito me obuzela. Napisao sam na tone materijala o pripremanju toga događaja jer sam, kao i brojni Splićani, bio svjestan koliko MIS donosi našem gradu. Split do Mediteranskih igara '79. i nakon njih - dva su posve različita polisa. Stari i moderni. U jednom trenutku Igre su došle u pitanje, a onda sam na čitavoj stranici Slobodne Dalmacije, koja je izlazila na velikom formatu, objavio razgovor s glavnim "buldožerom" MIS-a Antom Skataretikom i sve je krenulo ubrzanim, željenim tempom. Među posebne događaje moram izdvojiti i europsko atletsko prvenstvo u Splitu 1990. godine. Tada sam bio šef press centra iz kojega su u vrijeme sudbonosnih dana za neovisnu Republiku Hrvatsku izvještavali novinari sa svih strana svijeta. Nezaboravan mi je i trijumf košarkaške reprezentacije Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine kada su domaćini, Sovjeti, učinili sve da osvoje prvo mjesto. S nelagodom se još prisjećam ubojstva izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. Sa samo stotinjak metara udaljenosti gledao sam maskirane otimače, pripadnike Crnog rujna.

* Pomogli ste mnogim mladim novinarima i to izdašno. Kojima se dičite i koji su vas razočarali?

- Nijedan me mladi novinar nije razočarao, jer oni koji su shvatili da nisu za žurnalizam, brzo su sami odlazili. Kao urednik moram istaknuti da sam imao odličnu ekipu u kojoj su bili Zdravko Reić, Mijo Grabovac, Ivo Mikuličin, Mario Garber i Jandre Širinić. Sportska rubrika je u mnogočemu prednjačila u Slobodnoj Dalmaciji, a imali smo sreću da su svi glavni urednici (u 40 godina promijenio sam ih petnaestak!) znali koliko sport utječe na rast tiraže. Broj stranica je stalno rastao pa smo dobili u zadatak urediti sportski prilog ponedjeljkom koji je izlazio na 20 malih stranica i bio priprema Slobodne Dalmacije za prelazak na današnji mali format.

* Što vas ljuti u branši odnosno u novinarstvu?

- Posebno me ljute pristranost i neobjektivnost. Kad čitam izvješća u više novina, često mi se učini da se ne radi o istoj utakmici. Osim toga, neke se igrače gura, daju im se previsoke ocjene, izmišlja se njihova cijena na europskom tržištu.

* S vlašću niste imali većih nevolja, preživjeli ste?

- Većih poteškoća s vlašću nisam imao; bilo ih je, ali sam se iz svih izvukao. Godine 1976. u Nedjeljnoj Dalmaciji birao sam sportaša mjeseca. U lipnju su pobijedili veslači Gusara Zlatko Celent i Duško Mrduljaš. Uz tekst je objavljena i njihova slika koja je podigla na noge komandanta Vojno-pomorske oblasti, admirala Ivu Purišića. On je "poludio" kad je na fotografiji ugledao napis USA. Odmah je alarmirao Komitet, zvao redakciju i tražio moju odgovornost. A ja sam u to vrijeme već bio u Montrealu na Olimpijskim igrama. Zamjenik glavnog urednika Duško Mažibrada nekoliko je puta odlazio u Komitet s inkriminiranom slikom i objasnio da je riječ USA ostala od imenice Gusar, nakon što su se Celent i Mrduljaš opustili stigavši na cilj. Prvo i zadnje slovo G i R su se izgubili ispod njihovih ruku i admiral Purišić zapucao je iz svih oružja. Na moju sreću u prazno. Zanimljiv je bio i odlazak u Zagreb 1976. kada smo kolega Zdravko Reić i ja s novinarima iz zagrebačkih redakcija u Kockici sudjelovali u razgovoru s Ivicom Račanom, Ivicom Mecanovićem i Celestinom Sardelićem. Pozvali su nas zbog konstatacije da tekstovi u sportskim rubrikama uznemiruju javnost. Oni su utvrdili jedno, mi drugo, na kraju smo se u miroljubivom tonu razišli kućama. Pisali smo i dalje onako kako smo mislili da je objektivno. A što se klubova i sportskih foruma tiče, najžešće reakcije dolazile su iz Hajduka. Pojedinim članovima naše rubrike zabranjen je dolazak u Poljud i na utakmice. Pritisak je bio snažan. Međutim, u našem se izvještavanju malo toga izmijenilo. Znali smo da će vodstvo "bijelih" ubrzo shvatiti da svojim pisanjem želimo pridonijeti njihovim uspjesima koji su i uslijedili u vrijeme predsjednika Tita Kirigina i trenera Tomislava Ivića.

* Biste li i danas potpisali sve ono što ste u sportskom novinarstvu napravili, a napravili ste puno?

- I danas bih potpisao sve što sam u novinarstvu napravio.

* Nema, kažu, više onih slavnih mentora uz koje bi mladi više naučili nego tijekom školovanja na fakultetima?

- Moja generacija je od mentora puno učila. Posebno bih izdvojio Marka Damića i Duška Kaića. Šjor Duško je bio izvrstan agencijski novinar, ali iznad svega čovjek koji nas je volio kao svoga sina jedinca, također novinara Srđana. On se s nama zafrkavao, odlazili smo zajedno na marendu kod Ćire, ali je znao i podviknuti kad bismo napisali kakvu glupost. Tekstovi su letjeli u koš, no sve je to spadalo u školu koja nam je pomogla u radu. Ne znam postoje li i danas u novinama mentori. Prije ne, nego da. Danas se rad u redakcijama umnogome izmijenio. Novinari se iz kuće javljaju putem laptopa, s urednikom kao da i nisu u kontaktu. Rekli bismo - druga su vremena.

* Je li hrvatskim novinarima potreban Institut za novinarstvo kakav predlaže naš kolega Marko Sapunar?

- To je zanimljiva ideja. Volio bih znati koliko se odmaklo u njezinoj realizaciji.

* Pratite li naš staleški list Novinar? Sviđa li vam se ili ga, kad ga dobijete poštom doma, bacite?

- Veselim se svakom broju Novinara. Počnem ga čitati od zadnjih stranica, ona me kao 78-godišnjaka posebno zanimaju, jer tako saznam tko od naših dragih kolega, nažalost, više nije među nama. I to je, međutim, život, pa Novinara prelistam sve do prve stranice. Dakako i pročitam više tekstova s obzirom na to da me zanima sve što se događa u hrvatskom žurnalizmu.

* Kakvu biste poruku željeli uputiti kolegicama i kolegama koji stupaju na novinarsku pozornicu?

- Novinarstvo nije modna pista. U nju se mora ući svjestan odgovornosti i napornoga rada. Valja najprije savladati osnovnu novinarsku školu pa tek onda počinjati s ozbiljnim tekstovima i nastupima pred kamerama. Ime se ne stječe lako, a kad ga zaslužiš, moraš ga sačuvati smirenošću, čvrstim stavom i istinom, ponajmanje bahatošću.

 * Kakav je odnos matičnih kuća prema vama – umirovljenicima? Pozivaju li vas kad slave kakvu važnu godišnjicu?

- Moj odnos s redakcijom Slobodne Dalmacije je korektan. Svake godine me zovu na godišnjicu osnivanja lista, a na svršetku 2014. bio sam ugodno iznenađen košarom punom dalmatinskih delicija koju mi je glavni urednik Ivo Bonković uputio za Božić i Novu godinu. Jedino mi je žao što nikada nisam bio u redakciji koja se prije više godina preselila iz grada u Dugopolje. Htio sam vidjeti novu rotaciju s obzirom na to da sam u novinarstvo uplovio uz rotaciju koju smo zvali "abesinka" u staroj zgradi kod Pazara, a poslije u novom zdanju imali smo"englezicu" i "njemicu".

ŽVOTOPIS

Poznati i priznati novinar Ivo Jurišić rođen je 20. lipnja 1937. godine u Splitu, gdje je završio Višu pedagošku školu. Najprije je surađivao u Novinama mladih, Narodnom listu u Zagrebu, Narodnom sportu i Večernjem listu, a od 1961. je u Slobodnoj Dalmaciji. Počeo je u gradskoj rubrici da bi ubrzo prešao u sportsku rubriku koju je kao urednik vodio više od četvrt stoljeća: najprije od 1965. do 1987., pa neko vrijeme, od 1988., zajedno s Mijom Grabovcem. Bio je urednik i unutarnje rubrike, a tijekom Domovinskog rata šef  deska i zamjenik glavnog i odgovornog urednika. Od 1997. je novinar- komentator u sportskoj rubrici do odlaska u mirovinu 1999.

U Slobodnoj je, međutim, ostao raditi sve do 2002. godine.

Izvještavao je s Olimpijskih igara u Münchenu, Montrealu, Moskvi i Los Angelesu te s niza svjetskih i europskih prvenstava, mediteranskih igara i drugih natjecanja. Surađivao je i s Radio Splitom i HTV-om. Najizravnije je sudjelovao u organizaciji brojnih velikih sportskih priredbi održanih u Splitu. Tijekom Mediteranskih igara 1979. uređivao je Mediteran press koji je izlazio u 10.000 primjeraka na hrvatskom i francuskom jeziku, a 1981. Speedo NeWs, službeno glasilo Europskog prvenstva u plivanju i vaterpolu. Vodio je press centar Europskog prvenstva u atletici 1990. te press centre Davis cupa, svjetskih i europskih prvenstava i međunarodnih priredbi u boćanju, jedrenju, rukometu i stolnom tenisu.

Potaknuo je kros Slobodne Dalmacije u Sinju koji se održavao 14 godina kao i Dalmatinijadu u malom nogometu. Jedrio je u Labudu te igrao vaterpolo u Jadranu, Mladosti i POŠK-u. Dva je puta pozivan na pripreme vaterpolske organizacije. Bio je vaterpolski i rukometni sudac i opunomoćenik.

Dobitnik je više priznanja sportskih klubova i udruga. Godine 1979. primio je priznanje Općine i Grada Splita za doprinos u organizaciji Mediteranskih igara, 1980. godine SFK Hrvatske dodijelio mu je godišnju nagradu "Milan Milanović", 1994. je dobio priznanje sportskog saveza Splita, 1998. priznanje Splitskog saveza sportova. Zbor sportskih novinara Hrvatske uručio mu je nagradu za životno djelo za 1998. godinu. Od Slobodne Dalmacije dobio je nagradu za životno djelo za novinarstvo 2011. Pripala mu je i nagrada "Joško Kulušić".