Aktualno > Analize

INTERVJU - DOBROSLAV SILOBRČIĆ: Novinarstvo je sjajna, uzbudljiva i teška profesija

24.01.2018.

Razgovarao: Jozo Petričević

Naš sugovornik novinar, urednik i diplomat Dobroslav Silobrčić u intervjuu za Novinar veoma iscrpno govori o bogatoj karijeri i danima provedenim na Radio Zagrebu, TV Zagreb i u diplomatskoj službi, kao i o nedavno objavljenoj knjizi „50 ljudi otkriva Hrvatsku“ u izdanju Frakture. Zbirka je to odabranih od 232 intervjua objavljivanih u Jutarnjem listu svake subote od prosinca 2011. do lipnja 2016. godine.

Što vas je privuklo novinarstvu, što vas je odredilo kao  novinara?

Slučaj. Kad sam bio na Pravnom fakultetu, sredinom šezdesetih godina, pojavio se oglas da se traže mladi novinari. Bio je to oglas Vjesnika. Javio sam se – bilo je 120 prijavljenih kandidata. Na kraju sam otpao premda sam bio prvi i najbolji od tih 120 kandidata. Dakle, nisam primljen. Tadašnji šef marketinga i Novinarske škole u kući Vjesnik bio je gospodin Batarelo. Kad sam pitao zašto, rečeno je da imam previše interesa za naučnu fantastiku. Međutim, to nije istina. Nikada nisam bio zainteresiran za fantastiku. Jedina osoba od 20 primljenih, koja je kasnije postala dobar novinar, bila je Višnja Ogrizović, kći Slave Ogrizović.

Nekoliko mjeseci kasnije sličan oglas objavio je Radio Zagreb. Prijavilo se oko 100 ljudi, opet sam bio na prvom mjestu nakon testova i – primili su me. Zajedno s ostalim primljenim budućim žurnalistima pohađao sam Novinarsku školu. Šef te škole bio je glasoviti novinar, urednik, radijski reporter i pedagog Hrvoje Macanović. Bila je to izvrsna prava Novinarska škola, trajala je dvije godine. Kada sam je završio, počeo sam raditi na Radio Zagrebu. Prve dvije godine nakon škole radio sam kao volonter. Besplatno. Išao sam svakog dana, rano ujutro, na fenomenalnu zagrebačku tržnicu Dolac i izvještavao o cijenama ribe, mesa, voća i povrća. I svega ostaloga.

Prva novinarska izvješća objavili ste na Radio Zagrebu?

Da, na Radio Zagrebu. Počeo sam kao gradski reporter, poslije kao sportski izvjestitelj i nastavio s intervjuima. Generalni direktor Radio Zagreba tada je bio slavni general Ivan Šibl.

O čemu ste najviše u početku pisali?

O događajima u gradu. Godine 1968. pojavili su se Zvonko Zmazek i Vojo Šiljak. Zmazek je predložio novu emisiju na Radio Zagrebu koju je nazvao „Taksi za Babilon“. Njih dvojica su radila prvu emisiju bez mene. Potom su me zamolili da im napravim intervju za sljedeću, drugu po redu, emisiju „Taksi za Babilon“. Napravio sam intervju sa Rod Laverom, tada najboljim tenisačem na svijetu. Tako je počela moja suradnja sa „Taksijem za Babilon“; s tom emisijom smo postigli epohalnu slavu. Išla je subotom od 17 do 20 sati. Postala je iznimno slušana diljem zemlje, ali i izvan njenih granica. Takvih emisija više nemamo. Šteta.

S vremenom ste napredovali. Počeli ste uređivati emisije. Koje sve i kako ?

Napredovali smo jer smo dobro radili. Postao sam glavni urednik II. programa Radio Zagreba. Emisije kao što su naše „Taksi za Babilon“, a kasnije i TV emisija „Mali noćni razgovori“ nisu imale ni mnogo razvijenije zemlje u Europi.

Angel Miladinov je, kažu, kumovao uvođenju emisije „Mali noćni razgovori“ na TV Zagreb?

Bila je to njegova ideja. Taj izvrstan televizijski režiser i urednik nas je jednog dana nazvao i posjetio na Radio Zagrebu i ispričao kako je čuo našu emisiju. Emisija mu se činila sjajnom, te nas je priupitao da li bismo došli raditi na TV. Zmazek je bio urednik radio emisije i rekao je Miladinovu da pristajemo. Tako smo dospjeli na TV. Poslije sam doznao da Angel nikada nije slušao našu radio emisiju. Netko mu je vjerojatno rekao da je jako dobra i zanimljiva - i on je to prihvatio.

TV emisija je trajala dosta dugo - dva sata u večernjem terminu. Razgovarali smo s ljudima iz raznih oblasti - umjetnicima, političarima, novinarima, sportašima, arhitektima, diplomatima, uglednim poduzetnicima, glumcima i dakako s avanturistima i ljepoticama. To s ljepoticama bila je velika novost. I za nas...

Opus vam je impresivan - može li se on izraziti u brojkama?

Mislim da se radi o nekoliko tisuća intervjua, od onih kratkih, koje sam napravio za Radio Zagreb do onih velikih u brojnim emisijama na Televiziji Zagreb.

Da li se ikada doživjeli ispravak, demanti?

Ne, nikada. Nikada me nitko nije ni tužio. Evo, nedavno sam, po povratku iz Norveške, imao seriju intervjua u Jutarnjem listu. U 4 i pol godine napravio sam 232 velika intervjua i nitko me nije tužio, nitko nije imao ni jednu primjedbu niti mi je bilo što zamjerio. A ja ne pišem samo hvalospjeve, nego  progovaram i s dozom kritike.

Proslavili ste se i radijskim i TV emisijama. Možete li spomenuti neke ?

„Taksi za Babilon“, a od TV emisija „Mali noćni razgovori, „Gost urednik“, „Kultura srca“,, „Interview“. Seriju emisija „Interview“ započeo sam u drugoj polovici 80-ih s Ivom Pogorelićem i u njoj napravio onaj famozni prvi televizijski intervju s katoličkim svećenikom u (tadašnjoj) Jugoslaviji - sa sjajnim don Brankom Sbutegom. To je izvrstan čovjek, iz Boke Kotorske, čovjek širokog znanja, tolerancije, morala i pameti. Ja sam mu u tom intervju prognozirao da će postati papa. Nažalost, prerano je umro...

Neprilika sa šefovima ste imali?

Ni oni sa mnom, ni ja s njima.

Radili ste na Radio Zagrebu, Televiziji i u diplomaciji. Gdje vam je bilo najljepše?

Dobro sam se snalazio na sva tri polja. No, radio je ipak radio.

Intervjuirali ste mnoge viđene i ugledne ličnosti u nas i u svijetu...

Čitav život radim intervjue. Intervjuirao sam potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država Huberta Humphreyja, francuskog predsjednika Georgesa Pompidoua, Sofiju Loren, tri američka astronauta Armstronga, Collinsa i Aldrina nakon povratka s Mjeseca, Melinu Merkuri, Cristiana Diora, predsjednika Janeza Drnovšeka, Adriana Celentana, Johnnyja Hallydayja, Miku Tripala, don Branka Sbutegu, Oriannu Fallaci... Vaništu, Kvrgića, Arsena, Silađina, fra Bonaventuru Dudu, akademkinju Mariju Ujević, Boureka, Mani Gotovac, Jagodu Buić, akademika Zvonka Kusića, akademika Viktora Žmegača, Slavoja Žižeka, Rajka Grlića, Senečića, Magellija, Relju Bašića, Otta Reisingera, Ružu Pospiš Baldani, Floru Turner, Idisa Turata, Tenu Štivičić, Olivera Frljića, Janicu Kostelić, Ozrena Grabarića... To ih je tek nekoliko...

Neko vrijeme niste imali neposredne veze s novinarstvom. Kakvi su vaši utisci? Što se u tom vremenu promijenilo na našoj medijskoj pozornici?

Što se promijenilo? Promijenilo se štošta. Nešto na bolje, nešto na lošije. Ja mislim da je prilično nazadovala televizija...

Mnogi su skloni uspoređivati novinarstvo danas i jučer. Neki tvrde da ozbiljno nazadujemo u tom pogledu, a drugi opet da je novinarstvo snažno napredovalo. Što vi osobno mislite?

Ne smatram da je snažno napredovalo. Ima naravno niz sjajnih ljudi, ne baš previše, uglavnom mlađe i srednje generacije. Ne može se govoriti o nekom velikom sadržajnom napretku, ali nam tehnologija uvelike pomaže. Na TV, radiju i u tisku nema mnogo članaka o pozitivnim događanjima u nas. Dominiraju afere, kriminal, skandali, crna kronika. To svakako nije dobro. Ali, naravno, ljudi to slušaju, gledaju, čitaju. Krivo odgajamo narod, djecu. A, imamo sjajnih pozitivnih primjera. O njima se malo izvješćuje.

Koliko su po vašem mišljenju društvene mreže unijele promjene na medijsku pozornicu. Je li to unijelo više demokratičnosti u izboru tema, proširilo sadržaj medija i omogućilo širem krugu uključivanje u proces informiranja javnosti ili je stvorilo kaos bez odgovornosti?

Demokratičnost jest, postoje elementi demokratičnosti, samo je, čini mi se, krivo shvaćena. Držim da postoji istovremeno s demokratičnosti i poveći nered. Dakako, to nije dobro.

Preskočio sam jedno pitanje, a ono glasi- uzori u novinarstvu su vam bili?...

Upoznao sam nekoliko sjajnih naših novinara - majstora pisane i izgovorene riječi - to su Frane Barbieri, Ive Mihovilović, Ivo Braut, Hrvoje Macanović i, nećete vjerovati, Miroslav Lilić. On je sjajan organizator i izvrstan urednik. Od inozemnih novinara upoznao sam dobro kolegicu Falacci. Ipak, ne mogu reći da mi je itko bio uzor. Imam svoj stil, svoj način koji uključuje i psihološku dimenziju.

Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti?

Pratiti kazališne i glazbene festivale u Dubrovniku, u Splitu, pa filmske festivale u Puli, u Motovunu. To smo sve pratili, išli smo uživo; to je veliki gušt - TV emisija uživo.

A što zaboraviti?

Ništa.

Jeste li član neke političke stranke?

Ne, nisam. Ako si član, onda moraš provoditi politiku stranke.

Jeste li rob TV?

Jesam. Volim gledati TV. Volim slušati radio. Volim razgovarati i pisati.

Što najviše gledate , što ne propuštate?

Gledam TV dnevnik HTV-a, TV Novu, volim Šprajca, Stankovića i Štefanića, dobri su, vrlo dobri. Ne propuštam program talijanske TV. Imaju novaca, veselo i iskreno rade.

Jeste li ikada u životu pisali po narudžbi, s nečasnim namjerama?

Stvarno nikada. Pa, poznate me već dugo...

Koje vam se novinarstvo najviše dopada?

Talijansko i englesko.

Kako ste spojili novinarstvo s diplomacijom, gdje ste se bolje osjećali?

Ne mogu to uspoređivati. I jedno i drugo je fantastično zanimljivo. I jedno i drugo je vrhunska komunikacija.

Koliko jezika govorite i koje sve?

Hrvatski, slovenski, engleski, francuski, talijanski, malo norveški i španjolski.

Kao novinar nastojali ste što više doznati od sugovornika, a kao diplomat ste nastojali što manje reći, a ipak što više saznati?

Naravno, to je točno što ste naveli.

Nedavno je izašla vaša knjiga sa 50 odabranih razgovora što ste ih vodili i objavljivali u Jutarnjem listu. To su veliki i dugački razgovori. Kako ste se pripremali za njih. Možete li mladim kolegicama i kolegama štogod preporučiti?

Danas se puno lakše pripremati za razgovor i intervju. Radio Zagreb imao je bogatu novinsku arhivu. Vodila ju je gospođa Ankica Tuđman. Izrezivali su iz svih novina članke o najvažnijim događajima u nas, o najviđenijim osobama iz politike, znanosti, kulture, sporta i to sortirali u posebne fascikle. Dane i dane provodio sam u posebnoj prostoriji gdje se nalazila arhiva, čitao i pripremao se za susrete s pojedinim ličnostima. Danas je to puno lakše nego prije – imamo demokraciju, imamo internet, Google i brojna druga pomagala. Mladim kolegicama i kolegama savjetuje:, kad idu na razgovor, moraju znati sve o sugovorniku, više nego što on sam zna o sebi. Tijekom razgovora treba dobro pratiti što govori, treba ga pomno slušati. Slušati i razumjeti.

Na promociji vaše knjige rekli ste da je intervju možda najteža novinarska forma.

Nisam to rekao. I ne mislim to. To je Tonko Maroević napisao u predgovoru knjige. Meni je intervju najdraža novinarska forma. Moja knjiga otkriva Hrvatsku. Intervjui su tiskani u Jutarnjem listu svake subote. U četiri i pol godine napravio sam 232 intervjua, od kojih je izdavač Fraktura izabrao 50. Radi se o 50 jako zanimljivih ljudi, 50 uspješnih karijera. To je ustvari jedan odlomak suvremene povijesti Hrvatske. Nadam da će izaći još jedna knjiga. Volim te ljude s kojima sam razgovarao.

Pomogli ste itekako u organiziranju hrvatske izložbe u Vatikanu.

Riječ je o izložbi „Hrvati, kršćanstvo, umjetnost“ (sve originalni eksponati) što je održana u Vatikanskim muzejima u listopadu 1999. godine. Izložbu je organizirao naš ministar kulture Božo Biškupić, postavili Branko Silađin i Miljenko Domijan, otvorili je predsjednik Tuđman i kardinal Sodano. Izložba je fantastično uspjela. Vidjelo ju je više od 300 tisuća ljudi.  

Pamte vas ljudi i kao predavača na hrvatskoj diplomatskoj akademiji.

Predavao sam svakodnevnu diplomaciju počevši od čistih cipela do toga kako se pišu izvještaji Ministarstvu vanjskih poslova. Prenio sam na njih mnoge druge bitne pojedinosti iz mog iskustva i bavljenja diplomacijom.

Životni moto Dobroslava Silobrčića?

Eppur si muove.

Neostvarene želje?

Nema ih.

Hobi?

Plivanje.

Što vam je strast?

Kuhanje.

 Za koga navijate ?

Za Hajduk. To je tradicija moje obitelji iz Trogira.

Što imate od minulog rada?

Doživljaje, ljude, prijatelje.

Jesu li ostvarene sve vaše profesionalne želje?

Ne još. Radim...

Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti?

Korisno je imati talenta, ali apsolutno moraš učiti svaki dan. Nakon tolikih godina učim i dalje.

Kakvu biste poruku uputili mladim novinarkama i novinarima što stupaju na scenu?

Budite sretni – izabrali ste sjajnu, uzbudljivu i tešku profesiju. Temelj te profesije su istina i moral.

 

Biografija

 

Novinar, diplomata....

 

Silobrčić Dobroslav, novinar, urednik, diplomat (rođen u studenome 1943.). Diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Karijeru počeo 1966. na Radio Zagrebu kao gradski reporter, sportski izvjestitelj i urednik, a od 1968. u emisiji „Taksi za Babilon“ posvećuje se intervjuima. Od te godine primljen je u stalni radni odnos na Radiju i postaje član Hrvatskog novinarskog društva.

Od siječnja 1971. jedan je od kreatora misije „Mali noćni razgovori“. U isto vrijeme bio je glavni urednik II. programa Radio Zagreba, s koga je 1974. prešao na TV Zagreb te postao samostalni urednik Dokumentarnog programa.

Vodio je i uređivao serije emisija iz kulture i politike („Dvostruki obrtaj“, „Gost urednik“, „Kultura srca“, „Interview“). Početkom 1990-ih  realizira seriju dokumentarnih emisija na engleskom jeziku „War chronicle“.

 Od listopada 1992. je u diplomaciji (konzul savjetnik u Trstu, ministar savjetnik pri Svetoj Stolici), od 2004. glasnogovornik Ministarstva vanjskih i europskih poslova, od 2005. do 2011. veleposlanik Republike Hrvatske u Kraljevini Norveškoj.

 

Razgovarao: Jozo Petričević

Naš sugovornik novinar, urednik i diplomat Dobroslav Silobrčić u intervjuu za Novinar veoma iscrpno govori o bogatoj karijeri i danima provedenim na Radio Zagrebu, TV Zagreb i u diplomatskoj službi, kao i o nedavno objavljenoj knjizi „50 ljudi otkriva Hrvatsku“ u izdanju Frakture. Zbirka je to odabranih od 232 intervjua objavljivanih u Jutarnjem listu svake subote od prosinca 2011. do lipnja 2016. godine.

Što vas je privuklo novinarstvu, što vas je odredilo kao  novinara?

Slučaj. Kad sam bio na Pravnom fakultetu, sredinom šezdesetih godina, pojavio se oglas da se traže mladi novinari. Bio je to oglas Vjesnika. Javio sam se – bilo je 120 prijavljenih kandidata. Na kraju sam otpao premda sam bio prvi i najbolji od tih 120 kandidata. Dakle, nisam primljen. Tadašnji šef marketinga i Novinarske škole u kući Vjesnik bio je gospodin Batarelo. Kad sam pitao zašto, rečeno je da imam previše interesa za naučnu fantastiku. Međutim, to nije istina. Nikada nisam bio zainteresiran za fantastiku. Jedina osoba od 20 primljenih, koja je kasnije postala dobar novinar, bila je Višnja Ogrizović, kći Slave Ogrizović.

Nekoliko mjeseci kasnije sličan oglas objavio je Radio Zagreb. Prijavilo se oko 100 ljudi, opet sam bio na prvom mjestu nakon testova i – primili su me. Zajedno s ostalim primljenim budućim žurnalistima pohađao sam Novinarsku školu. Šef te škole bio je glasoviti novinar, urednik, radijski reporter i pedagog Hrvoje Macanović. Bila je to izvrsna prava Novinarska škola, trajala je dvije godine. Kada sam je završio, počeo sam raditi na Radio Zagrebu. Prve dvije godine nakon škole radio sam kao volonter. Besplatno. Išao sam svakog dana, rano ujutro, na fenomenalnu zagrebačku tržnicu Dolac i izvještavao o cijenama ribe, mesa, voća i povrća. I svega ostaloga.

Prva novinarska izvješća objavili ste na Radio Zagrebu?

Da, na Radio Zagrebu. Počeo sam kao gradski reporter, poslije kao sportski izvjestitelj i nastavio s intervjuima. Generalni direktor Radio Zagreba tada je bio slavni general Ivan Šibl.

O čemu ste najviše u početku pisali?

O događajima u gradu. Godine 1968. pojavili su se Zvonko Zmazek i Vojo Šiljak. Zmazek je predložio novu emisiju na Radio Zagrebu koju je nazvao „Taksi za Babilon“. Njih dvojica su radila prvu emisiju bez mene. Potom su me zamolili da im napravim intervju za sljedeću, drugu po redu, emisiju „Taksi za Babilon“. Napravio sam intervju sa Rod Laverom, tada najboljim tenisačem na svijetu. Tako je počela moja suradnja sa „Taksijem za Babilon“; s tom emisijom smo postigli epohalnu slavu. Išla je subotom od 17 do 20 sati. Postala je iznimno slušana diljem zemlje, ali i izvan njenih granica. Takvih emisija više nemamo. Šteta.

S vremenom ste napredovali. Počeli ste uređivati emisije. Koje sve i kako ?

Napredovali smo jer smo dobro radili. Postao sam glavni urednik II. programa Radio Zagreba. Emisije kao što su naše „Taksi za Babilon“, a kasnije i TV emisija „Mali noćni razgovori“ nisu imale ni mnogo razvijenije zemlje u Europi.

Angel Miladinov je, kažu, kumovao uvođenju emisije „Mali noćni razgovori“ na TV Zagreb?

Bila je to njegova ideja. Taj izvrstan televizijski režiser i urednik nas je jednog dana nazvao i posjetio na Radio Zagrebu i ispričao kako je čuo našu emisiju. Emisija mu se činila sjajnom, te nas je priupitao da li bismo došli raditi na TV. Zmazek je bio urednik radio emisije i rekao je Miladinovu da pristajemo. Tako smo dospjeli na TV. Poslije sam doznao da Angel nikada nije slušao našu radio emisiju. Netko mu je vjerojatno rekao da je jako dobra i zanimljiva - i on je to prihvatio.

TV emisija je trajala dosta dugo - dva sata u večernjem terminu. Razgovarali smo s ljudima iz raznih oblasti - umjetnicima, političarima, novinarima, sportašima, arhitektima, diplomatima, uglednim poduzetnicima, glumcima i dakako s avanturistima i ljepoticama. To s ljepoticama bila je velika novost. I za nas...

Opus vam je impresivan - može li se on izraziti u brojkama?

Mislim da se radi o nekoliko tisuća intervjua, od onih kratkih, koje sam napravio za Radio Zagreb do onih velikih u brojnim emisijama na Televiziji Zagreb.

Da li se ikada doživjeli ispravak, demanti?

Ne, nikada. Nikada me nitko nije ni tužio. Evo, nedavno sam, po povratku iz Norveške, imao seriju intervjua u Jutarnjem listu. U 4 i pol godine napravio sam 232 velika intervjua i nitko me nije tužio, nitko nije imao ni jednu primjedbu niti mi je bilo što zamjerio. A ja ne pišem samo hvalospjeve, nego  progovaram i s dozom kritike.

Proslavili ste se i radijskim i TV emisijama. Možete li spomenuti neke ?

„Taksi za Babilon“, a od TV emisija „Mali noćni razgovori, „Gost urednik“, „Kultura srca“,, „Interview“. Seriju emisija „Interview“ započeo sam u drugoj polovici 80-ih s Ivom Pogorelićem i u njoj napravio onaj famozni prvi televizijski intervju s katoličkim svećenikom u (tadašnjoj) Jugoslaviji - sa sjajnim don Brankom Sbutegom. To je izvrstan čovjek, iz Boke Kotorske, čovjek širokog znanja, tolerancije, morala i pameti. Ja sam mu u tom intervju prognozirao da će postati papa. Nažalost, prerano je umro...

Neprilika sa šefovima ste imali?

Ni oni sa mnom, ni ja s njima.

Radili ste na Radio Zagrebu, Televiziji i u diplomaciji. Gdje vam je bilo najljepše?

Dobro sam se snalazio na sva tri polja. No, radio je ipak radio.

Intervjuirali ste mnoge viđene i ugledne ličnosti u nas i u svijetu...

Čitav život radim intervjue. Intervjuirao sam potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država Huberta Humphreyja, francuskog predsjednika Georgesa Pompidoua, Sofiju Loren, tri američka astronauta Armstronga, Collinsa i Aldrina nakon povratka s Mjeseca, Melinu Merkuri, Cristiana Diora, predsjednika Janeza Drnovšeka, Adriana Celentana, Johnnyja Hallydayja, Miku Tripala, don Branka Sbutegu, Oriannu Fallaci... Vaništu, Kvrgića, Arsena, Silađina, fra Bonaventuru Dudu, akademkinju Mariju Ujević, Boureka, Mani Gotovac, Jagodu Buić, akademika Zvonka Kusića, akademika Viktora Žmegača, Slavoja Žižeka, Rajka Grlića, Senečića, Magellija, Relju Bašića, Otta Reisingera, Ružu Pospiš Baldani, Floru Turner, Idisa Turata, Tenu Štivičić, Olivera Frljića, Janicu Kostelić, Ozrena Grabarića... To ih je tek nekoliko...

Neko vrijeme niste imali neposredne veze s novinarstvom. Kakvi su vaši utisci? Što se u tom vremenu promijenilo na našoj medijskoj pozornici?

Što se promijenilo? Promijenilo se štošta. Nešto na bolje, nešto na lošije. Ja mislim da je prilično nazadovala televizija...

Mnogi su skloni uspoređivati novinarstvo danas i jučer. Neki tvrde da ozbiljno nazadujemo u tom pogledu, a drugi opet da je novinarstvo snažno napredovalo. Što vi osobno mislite?

Ne smatram da je snažno napredovalo. Ima naravno niz sjajnih ljudi, ne baš previše, uglavnom mlađe i srednje generacije. Ne može se govoriti o nekom velikom sadržajnom napretku, ali nam tehnologija uvelike pomaže. Na TV, radiju i u tisku nema mnogo članaka o pozitivnim događanjima u nas. Dominiraju afere, kriminal, skandali, crna kronika. To svakako nije dobro. Ali, naravno, ljudi to slušaju, gledaju, čitaju. Krivo odgajamo narod, djecu. A, imamo sjajnih pozitivnih primjera. O njima se malo izvješćuje.

Koliko su po vašem mišljenju društvene mreže unijele promjene na medijsku pozornicu. Je li to unijelo više demokratičnosti u izboru tema, proširilo sadržaj medija i omogućilo širem krugu uključivanje u proces informiranja javnosti ili je stvorilo kaos bez odgovornosti?

Demokratičnost jest, postoje elementi demokratičnosti, samo je, čini mi se, krivo shvaćena. Držim da postoji istovremeno s demokratičnosti i poveći nered. Dakako, to nije dobro.

Preskočio sam jedno pitanje, a ono glasi- uzori u novinarstvu su vam bili?...

Upoznao sam nekoliko sjajnih naših novinara - majstora pisane i izgovorene riječi - to su Frane Barbieri, Ive Mihovilović, Ivo Braut, Hrvoje Macanović i, nećete vjerovati, Miroslav Lilić. On je sjajan organizator i izvrstan urednik. Od inozemnih novinara upoznao sam dobro kolegicu Falacci. Ipak, ne mogu reći da mi je itko bio uzor. Imam svoj stil, svoj način koji uključuje i psihološku dimenziju.

Što biste iz dugogodišnjeg bavljenja novinarstvom voljeli ponoviti?

Pratiti kazališne i glazbene festivale u Dubrovniku, u Splitu, pa filmske festivale u Puli, u Motovunu. To smo sve pratili, išli smo uživo; to je veliki gušt - TV emisija uživo.

A što zaboraviti?

Ništa.

Jeste li član neke političke stranke?

Ne, nisam. Ako si član, onda moraš provoditi politiku stranke.

Jeste li rob TV?

Jesam. Volim gledati TV. Volim slušati radio. Volim razgovarati i pisati.

Što najviše gledate , što ne propuštate?

Gledam TV dnevnik HTV-a, TV Novu, volim Šprajca, Stankovića i Štefanića, dobri su, vrlo dobri. Ne propuštam program talijanske TV. Imaju novaca, veselo i iskreno rade.

Jeste li ikada u životu pisali po narudžbi, s nečasnim namjerama?

Stvarno nikada. Pa, poznate me već dugo...

Koje vam se novinarstvo najviše dopada?

Talijansko i englesko.

Kako ste spojili novinarstvo s diplomacijom, gdje ste se bolje osjećali?

Ne mogu to uspoređivati. I jedno i drugo je fantastično zanimljivo. I jedno i drugo je vrhunska komunikacija.

Koliko jezika govorite i koje sve?

Hrvatski, slovenski, engleski, francuski, talijanski, malo norveški i španjolski.

Kao novinar nastojali ste što više doznati od sugovornika, a kao diplomat ste nastojali što manje reći, a ipak što više saznati?

Naravno, to je točno što ste naveli.

Nedavno je izašla vaša knjiga sa 50 odabranih razgovora što ste ih vodili i objavljivali u Jutarnjem listu. To su veliki i dugački razgovori. Kako ste se pripremali za njih. Možete li mladim kolegicama i kolegama štogod preporučiti?

Danas se puno lakše pripremati za razgovor i intervju. Radio Zagreb imao je bogatu novinsku arhivu. Vodila ju je gospođa Ankica Tuđman. Izrezivali su iz svih novina članke o najvažnijim događajima u nas, o najviđenijim osobama iz politike, znanosti, kulture, sporta i to sortirali u posebne fascikle. Dane i dane provodio sam u posebnoj prostoriji gdje se nalazila arhiva, čitao i pripremao se za susrete s pojedinim ličnostima. Danas je to puno lakše nego prije – imamo demokraciju, imamo internet, Google i brojna druga pomagala. Mladim kolegicama i kolegama savjetuje:, kad idu na razgovor, moraju znati sve o sugovorniku, više nego što on sam zna o sebi. Tijekom razgovora treba dobro pratiti što govori, treba ga pomno slušati. Slušati i razumjeti.

Na promociji vaše knjige rekli ste da je intervju možda najteža novinarska forma.

Nisam to rekao. I ne mislim to. To je Tonko Maroević napisao u predgovoru knjige. Meni je intervju najdraža novinarska forma. Moja knjiga otkriva Hrvatsku. Intervjui su tiskani u Jutarnjem listu svake subote. U četiri i pol godine napravio sam 232 intervjua, od kojih je izdavač Fraktura izabrao 50. Radi se o 50 jako zanimljivih ljudi, 50 uspješnih karijera. To je ustvari jedan odlomak suvremene povijesti Hrvatske. Nadam da će izaći još jedna knjiga. Volim te ljude s kojima sam razgovarao.

Pomogli ste itekako u organiziranju hrvatske izložbe u Vatikanu.

Riječ je o izložbi „Hrvati, kršćanstvo, umjetnost“ (sve originalni eksponati) što je održana u Vatikanskim muzejima u listopadu 1999. godine. Izložbu je organizirao naš ministar kulture Božo Biškupić, postavili Branko Silađin i Miljenko Domijan, otvorili je predsjednik Tuđman i kardinal Sodano. Izložba je fantastično uspjela. Vidjelo ju je više od 300 tisuća ljudi.  

Pamte vas ljudi i kao predavača na hrvatskoj diplomatskoj akademiji.

Predavao sam svakodnevnu diplomaciju počevši od čistih cipela do toga kako se pišu izvještaji Ministarstvu vanjskih poslova. Prenio sam na njih mnoge druge bitne pojedinosti iz mog iskustva i bavljenja diplomacijom.

Životni moto Dobroslava Silobrčića?

Eppur si muove.

Neostvarene želje?

Nema ih.

Hobi?

Plivanje.

Što vam je strast?

Kuhanje.

 Za koga navijate ?

Za Hajduk. To je tradicija moje obitelji iz Trogira.

Što imate od minulog rada?

Doživljaje, ljude, prijatelje.

Jesu li ostvarene sve vaše profesionalne želje?

Ne još. Radim...

Treba li za novinarski poziv talent ili se sve može naučiti?

Korisno je imati talenta, ali apsolutno moraš učiti svaki dan. Nakon tolikih godina učim i dalje.

Kakvu biste poruku uputili mladim novinarkama i novinarima što stupaju na scenu?

Budite sretni – izabrali ste sjajnu, uzbudljivu i tešku profesiju. Temelj te profesije su istina i moral.

 

Biografija

 

Novinar, diplomata....

 

Silobrčić Dobroslav, novinar, urednik, diplomat (rođen u studenome 1943.). Diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Karijeru počeo 1966. na Radio Zagrebu kao gradski reporter, sportski izvjestitelj i urednik, a od 1968. u emisiji „Taksi za Babilon“ posvećuje se intervjuima. Od te godine primljen je u stalni radni odnos na Radiju i postaje član Hrvatskog novinarskog društva.

Od siječnja 1971. jedan je od kreatora misije „Mali noćni razgovori“. U isto vrijeme bio je glavni urednik II. programa Radio Zagreba, s koga je 1974. prešao na TV Zagreb te postao samostalni urednik Dokumentarnog programa.

Vodio je i uređivao serije emisija iz kulture i politike („Dvostruki obrtaj“, „Gost urednik“, „Kultura srca“, „Interview“). Početkom 1990-ih  realizira seriju dokumentarnih emisija na engleskom jeziku „War chronicle“.

 Od listopada 1992. je u diplomaciji (konzul savjetnik u Trstu, ministar savjetnik pri Svetoj Stolici), od 2004. glasnogovornik Ministarstva vanjskih i europskih poslova, od 2005. do 2011. veleposlanik Republike Hrvatske u Kraljevini Norveškoj.