Prije nešto više od godine dana, u listopadu 2016., publici su predstavljeni film i knjiga „Gazda“, oboje posvećeni Ivici Todoriću. Na tom smo projektu režiser Dario Juričan i ja radili tri godine, a tajming je ispao odličan – da smo zakasnili samo nekoliko mjeseci, ispalo bi da s ostalima iz gomile bičujemo mrtvog konja. Ovako smo dobili priliku snimiti još jedan film, pod naslovom „Gazda: Početak“, a u kojem se, uz privatizaciju, propitkuje i uloga domaćih medija. Inače, film se uglavnom samostalno financiran i za njegov dovršetak provedena je crowdfunding kampanja koja je trajala do 14.12. ove godine. Upravo radeći na prvom „Gazdi“ uvidjeli smo koliko je bila duboka i financijski snažna sprega između najvećeg koncerna i novinskih izdavača. 

Povlačenje reklama

U Agrokoru su uvijek bili svjesni važnosti medija. Najveći oglašivač u RH, monopolist u distribuciji novina i suvlasnik Unexa, vodeće domaće agencija za distribuciju oglasa, iz godine u godinu organizirao je po nekoliko božićnih domjenaka, a sve kako se na vrhu nebodera ne bi istovremeno pojavili zaposlenici konkurentskih novinarskih kuća. Što naravno neke od tada čestih gostiju sada ne priječi da o Agrokoru objavljuju tekstove pune žuči. 

Upućeni tvrde da su Ivica Todorić i Ninoslav Pavić, prvi čovjek Europapress holdinga, davnih dana potpisali ugovor po kojem EPH svake godine velika sredstva na ime marketinga i to bez obzira na to koliko reklama objavili.

Bilo je u tom suživotu i nekih nesporazuma. Kad je u Jutarnjem listu 2005. izašao tekst pod naslovom „Todorić je prezadužen“, temeljen na procjeni agencije Moody’s, Agrokor je povukao svoje reklame na tri tjedna. Nakon toga je dogovoreno da ista novinarka napiše potpuno drugačije intoniran tekst u kojem je Todorić dobio priliku za Moody’s reći kako „ti birokrati ne razumiju sliku na terenu”. Prilika za njegovo razotkrivanje tada je zbog potkupljivih medija propuštena, a priča o vrhunskom poduzetniku Ivici Todoriću ostala je neupitna sve donedavna.

Svaki budući pokušaj neposluha brutalno je gušen - kad je Jutarnji list objavi da Konzum ima skuplji sir od konkurentskih maloprodajnih lanaca, odmah je izbačena rubrika u kojoj su se uspoređivale cijene sličnih proizvoda.

Promovirajući film, Dario i ja obišli smo razna mjesta u Hrvatskoj, gdje smo nakon projekcije svaki put ostajali razgovarati s publikom. Jedna od naših poruka bila je: Da su političari, mediji, DORH, HNB i drugi odgovorni ranije reagirali na ono što se u koncernu događa, šteta bi bila manja, a Hrvatska bi bila manje umrežena klijentelizmom i dogovornom ekonomijom. 

13 milijuna kuna pozajmice

Tek sada se razotkrivaju još neke veze između Todorića i Pavića  – barem one koje su zabilježene u poslovnim knjigama. Tako je, primjerice, revizija izvanredne uprave Agrokora pokazala da je taj koncern Pavićevoj tvrtki Com.com, preko koje je ovaj godinama upravljao EPH-om,  posudio 13 milijuna kuna. Tvrtka Com.com je nedavno završila u stečaju.    

Zanimljivih poslova bilo je i ranije, a tu postoji i jedan antologijski primjer koji zorno govori o umreženosti izdavača, korporacija i osuđivanih tajkuna. Pavićev Com.com je 2008. platio 33,62 milijuna kuna za kupnju Dalte, tvrtke u sastavu Globus grupe Miroslava Kutle. Taj je novac Pavić dobio od Ivice Todorića, kojem je nešto ranije prodao poslovni udjel u novoosnovanoj tvrtki mStart telekomunikacije za čak 43,65 milijuna kuna, iako ta tvrtka nije imala imovine i zaposlenika, a godišnji prihod bio je svega 45 kuna.

Prema pisanju Indexa Nova TV je imala godišnji ugovor s Agrokorom o reklamiranju vrijedan 25,2 milijuna kuna, kao i godišnji ugovor s Konzumom od 27 milijuna kuna, plus neki manji ugovori s članicama koncerna. U predstečajnoj nagodbi Nova TV potražuje 53 milijuna, RTL 17 milijuna, Jutarnji list 11,6 milijuna, 24 sata traži 11,5 milijuna te Slobodna Dalmacija 9 milijuna kuna.

Na RTL-u je Agrokor dugo vremena bio suvlasnik, iako su istodobno imali i dionice agencije Unex, što je Agencija za elektroničke medije (AEM) tolerirala pune četiri godine – tek je 2011. donijela odluku da Agrokor mora prodati ili udio u RTL-u ili u Unexu.

HTV nezainteresiran za film

I dok je s jednim izdavačima sklapao dilove, Todorić je drugima pokazivao mišiće. Po uzoru na prasku već dobro isprobanu u Konzumu određeno je da će se svakom novom izdanju na Tiskovu kiosku naplatiti 60.000 kuna „ulaznice“ ako želi doprijeti do kioska u svim županija, što je zaustavilo pokretanje novinskih projekata.

A onda se u kratkom vremenu sve izokrenulo. Izdavači će tko zna kad dobiti dio novca koji potražuju, a izvanredna uprava Agrokora ne pokazuje želju da se umili medijima po bilo koju cijenu.    

Još lani ni jedna televizija osim Al Jazeere i Klasika TV nije htjela kupiti naš film. Točno godinu dana nakon zagrebačke premijere interes je najednom postao ogroman – kad su 17. listopada 2017. krenuli pretresi stanova i uhićenja aktera afere Agrokor, Darija su u kratkom roku nazvali predstavnici čak nekoliko televizijskih kuća pokušavajući otkupiti prava na prikazivanje filma. Nisu uspjeli, jer se RTL javio taman nekoliko dana ranije i dobio ta prava. Nazivale su tih dana sve TV kuće s nacionalnom koncesijom, zapravo sve osim jedne -  HTV-u niti sva ta uhićenja ni bijeg Ivice Todorića u egzil nisu bili dovoljan razlog da prikaže film. Prikazivanje „Gazde“ na njihovim kanalima više i ne očekujemo, ali nas veseli što dečkima s Prisavlja povremeno možemo vaditi mast i javno ih prozivati zbog neispunjenja funkcije javne televizije.
A o tome koliki je sve donedavna bio utjecaj Agrokora govori priča iz 2009. o nekadašnjem glavnom ravnatelju HRT-a Vanji Sutliću. Suočen s mogućnošću smjene zbog šovinističkog ispada,  otišao je u Agrokorov toranj ne bi li od Ivice Todorića izmolio da mu, koristeći svoj utjecaj u društvu, spasi poziciju. Iako mu plan iz nama nepoznatog razloga nije uspio, Sutlić je došao na pravo mjesto – Todorić je po anketama izabiran za najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj. A to dobro znaju i ljudi koji vode HRT.  

Interesne mreže

Kad je u ljeto 2016. na filmskom festivalu u Motovunu prvi puta prikazan „Gazda“, dopisnica Hrvatske radiotelevizije otvoreno nam je rekla, poučena iskustvima prethodnih godina kad kritičke priče o Agrokorovim istarskim vinarijama na javnoj televiziji nisu mogle proći, kako nije sigurna da će prilog o tom filmu biti objavljen.
I kad se film pojavio u javnosti, a prvi tekstovi o „Gazdi“ objavljeni u dnevnim novinama, ubrzo su nestajali s portala. Neki neoprezan urednik pustio bi tekst, a budniji kolega ga je micao.   
Kao što je napisao kolega Jurica Pavičić u Jutarnjem listu, donedavna je "vlasnik Agrokora bio najmoćniji čovjek države, moćniji nego što je ikad bio i jedan političar nakon Tuđmana. To je bio čovjek čija je nemjerljiva politička i društvena moć bila usporediva samo s njegovom apsolutnom društvenom nevidljivosti. Todorić nije bio samo iznad revizija i iznad poreznika. On je bio iznad zakona, iznad politike, iznad sudstva i iznad medija koji su se, uz par iznimki, pretvarali da on ne postoji".
Situacija se ubrzo donekle promijenila. Mediji, koji su godinama uglavnom šutjeli, počeli su Todorića nemilice gaziti. No strah je ipak ostao. Nakon što je afera već krenula, dao sam intervju – kako kažu poznavatelji te scene – najpopularnijem kulturnjačkom portalu. Novinarka mi se ispričala ako njena pitanja ne budu dovoljno dobra: "Dali su mi da napravim ovaj tekst zato što je redovan vanjski suradnik našeg portala, koji se takvim temama inače bavi, pristao pisati o 'Gazdi' jedino pod pseudonimom".
Priča o projektu „Gazda“ puno govori o interesnoj mreži u koje je zapleten dobar dio velikih medija, ali i o važnosti onih malih, neprofitnih medija. Filma i knjige o Ivici Todoriću zacijelo ne bi bilo bez pomoći Scoopa, danske mreže za istraživačko novinarstvo. Njihovim sam novcem 2012. financirao nabavku arhivskog materijala potrebnog za višemjesečno istraživanje i pisanje dotad najcjelovitijeg teksta o Todoriću, objavljenom u tjedniku Forum pod naslovom „Ivica Todorić – državni prijatelj br. 1“. Upravo je taj tekst pročitao režiser Dario Juričan, koji se u to vrijeme počeo kod hrvatskih novinara raspitivati o kojim temama ne smiju pisati, želeći o nekoj od njih snimiti dokumentarni film. „Tabu su banke i Agrokor“, odgovorila mu je većina novinara, a kako banke ne zvuči dovoljno zanimljivo, Juričan je odlučio obraditi moćnu korporaciju Ivice Todorića. Nazvao me, našli smo se na piću i počeli raditi na projektu koji će potrajati tri godine.
Tisuće kilometara puta, stotine sati razgovora s raznim likovima – Ivičinim prijateljima iz djetinjstva, drugovima iz JNA, poljoprivrednicima, poslovnim partnerima, pa i ljudima koji su za njega odrađivali poslove u Vladi RH. 

------------

Gazdin helikopter bez kontrole

Dok smo radili, nismo imali neugodnosti, pa čak ni kad smo bezobrazno ulazili na Agrokorove posjede po baranjskim poljima i vinogradima, šetali i snimali Gazdin helikopter kako se spušta pokraj njegovog restorana zatvorenog tipa u okolici Vukovara.
Problema je zato bilo u samom početku, još dok sam spremao tekst za Forum, te na kraju, kad su film i knjiga bili gotovi. Dok je uredništvo dovršavalo novi broj Foruma, obratila im se šefica jedne PR agencije i obećala neograničen broj reklama ako ne objave tekst o Todoriću. Dečki su joj rekli da nema problema, a onda su tekst ipak objavili. Kasnije smo čuli da je ta ista osoba donosila bjanko ček publicisti koji se navodno spremao objaviti knjigu o Todoriću kako ovaj to ne bi učinio.
Kasnije, u danima izbijanja afere Agrokor, sreo sam je na HTV-u. "Saša, pa ti valjda znaš da tu nema nikakve afere, da je ovo oko Agrokora sve čisto?", uvjeravala me dok sam, hodajući natraške, uzmicao prema studiju „Hrvatske uživo“, gdje se pričalo o slomu korporacije koju je tako srčano i dalje branila.

Od dana kad je Agrokor bio zaštićen neprobojnom kupolom tek se ponešto promijenilo. O Gazdi se sada slobodno piše, može ga se i pljunuti, no pojavile su se neke nove gazde koje je – citiraju svoje urednike kolege novinari – "bolje ne spominjati. Znaš kako je, mi živimo od njihovih oglasa, tako dolazi i novac za tvoju plaću. A moramo ih podržati i zato jer u ova krizna vremena zapošljavaju puno ljudi". Zvuči li poznato?