Prvi grafičar kojeg sam u životu vidio bavio se danas već davno izumrlim poslom – bio je to slagar koji je, tamo negdje sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, u zgradi gdje su bile smještene redakcija i tiskara Slobodne Dalmacije, izvlačio metalna slova podijeljena po drvenim kutijicama i slagao od njih riječi. Činio je to vješto, ne gledajući u svoje ruke već čitajući tekst nekog novinara, naopako umećući slova kako bi se otisak mogao normalno pročitati. Najveće su bile kutijice za samoglasnike, jer njih je u tekstu najviše. Iznad su bila verzalna, odnosno velika slova, a na vrhu – interpunkcije. Ako bi koji put pogriješio u slaganju, vadio je zalutali komad metala pincetom, jer prstima to nije bilo lako izvesti, a pogotovo ako imate posla s uskim slovima kao što su „i“ ili „j“.

Priprema odvojena od tiskare

Danas, kad se u novinskoj redakciji kaže „grafičar“, asocijacija je posve drugačija, uglavnom se misli na osobu koja sjedi za kompjutorom i prelama tekstove. U međuvremenu je razvoj tehnologije pripremu odvojio od tiskare. Veza je svedena na optičke kablove, a tiskara je najčešće kilometrima udaljena od redakcije. Grafičar koji prelama novine nema zašto ići u tiskaru, a mlađi novinar u nju vjerojatno nikad u životu nije zakoračio. 
Slagari s početka priče nestali su još 80-ih godina. Naravno, uz prelamače novina i dalje postoje oni klasični grafičari, zaposlenici tiskara, za koje će netko grubo reći da su svedeni na – popravljače strojeva. Kao i novinari, desetkovani su ekonomskom krizom, a još su skupo platili i razvoj tehnologije.
Nije uvijek bilo tako. Desetljećima su hrvatski grafičari bili izuzetno ponosni na svoj posao, jer su spadali među rijetke pismene ljude. „Mi smo bili nešto kao današnji FER-ovci“, kažu grafičari, preteča čijeg je sindikata osnovan još 1870. pod nazivom Hrvatsko tipografsko društvo. Dugo su bili povlašteni i imali snažnu svijest o pripadnosti struci. „Zato se naš sindikat jedini nakon 1990. nije podijelio, iako su se tada svi sindikati polarizirali“, ističe umirovljenik Stjepan Kolarić, koji je u branši bio od 1968., a 20 godina vodio je Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske. Taj je sindikat prvi u RH potpisao kolektivni ugovor.
„Prije je grafičara bilo neusporedivo više. Tri faze izrade novina – priprema, tisak i dorada bile su bolje povezane i obično je sve bilo na istom mjestu, i tiskara i redakcija. Pa samo u SOUR-u Vjesnik do rata je radilo 5500 ljudi, od toga 1800 u tiskari... Sada u pripremi, kao grafički urednici ili web dizajneri, rade inženjeri grafičke tehnologije ili IT inženjeri i oni više nemaju puno veze s tiskarom. Nekoć je priprema počinjala od tehnologa, koji bi predao rukopis slagaru, a proces se nastavljao u strojarni, gdje se slažu stranice. Gotovi arci išli su u doradu, gdje su se presavijali i ručno slagali...Kasnije su slovoslagari tipkali slova i radili matrice, u kalupima su se lijevali olovni redci, odnosno špalte, otisci preko kojih se tiskalo. Zbog olovnih para sve do 1983. slovoslagari su imali beneficirani radni staž i dobivali su mlijeko, jer ono ispire te olovne pare nastale topljenjem olova. Bio je to radno intenzivan posao koji je angažirao puno ljudi. Danas stroj gotovo sve radi, a ljudi su postali samo njegovi poslužitelji“, dodaje Kolarić.

Grafičari i informatičari

Najveći dio članova sindikat ima u tiskarama, iako i tu sve češće strojeve održavaju proizvođači, pa je manje zaposlenih. Okupljaju i grafičke inženjere koji rade u pripremi novina. „Da se nismo otvorili prema njima, imali bi drastičan prekid između starog i novog. Imamo članova i u doradi, no tiskara nam je bitna jer tako imamo poziciju da sa svega nekoliko ljudi možemo, zatreba li za ispunjenje nekih sindikalnih zahtjeva, zaustaviti rotaciju i ostvariti interes svojih članova“, otvoreno će iskusni sindikalni lider.
Početkom 90-ih u Hrvatskoj je bilo 32.000 grafičkih radnika, sad ih je oko 8000. Sindikat je nekoć imao 18.000 članova. O današnjim prilikama popričali smo i s Darijem Hanzalekom, aktualnim predsjednikom sindikata. „Došlo je do snažnog ispreplitanja grafičke djelatnosti s informatikom; prije je grafičar za strojem bio umjetnik koji je miješao boje. Danas toga više nema, stroj je kompjutoriziran i dio poslodavaca više ne gleda na grafičare kao na zanatsku struku nego kao na informatiku. Bitnije je postalo poznavanje stroja nego grafičkog procesa. Sad imamo oko 2500 članova, od toga 2000 izravno vezanih uz grafičku struku. Sve do 2008. plaće grafičara bile su iznad prosjeka RH, no u ekonomskoj krizi naša branša je teško stradala i danas su plaće manje nego ranije. A do početka ekonomske krize grafička je industrija bila u porastu. Od 2000. reklamni tisak je snažno rastao, gospodarstvo je krenulo, otvaraju se šoping centri, pa se tiskaju i letci. Baš pred krizu na projekcijama iz ranijih godina mnogi su ušli u investicije, u tehnološki park uložen je ogroman novac, navodno preko milijarde kuna kredita. A onda je došla kriza, borba za svakog klijenta i pad cijena, a time i do otpuštanja i smanjivanja plaća“, govori Kolarićev nasljednik. 

Utjecaj tehnologije

Utjecaj razvoja tehnologija u grafičkoj djelatnosti bio je izrazit, možda i više nego u nekim drugim djelatnostima. Grafička je četvrtu industrijsku revoluciju već prošla s automatizacijom. U fazi pripreme ljudski faktor je sveden na kontrolu i kreativu, a znatno je smanjen ljudski rad. Nekoć bi u novinama bilo 50 ili 100 grafičara, sada su dvojica ili trojica. Toliko ljudi je dovoljno da odradi pripremu i pusti na CTP (Computer To Plate) ploče koje idu u tisak.
Prolaze i vremena kad su se umjesto CTP-a upotrebljavale aluminijske ploče, koje se mogu savijati, a toliko su izdržljive da su ih grafičari nosili na selo i njima nadsvodili svoje vikendice i štale.
„Problema ima još – dok je puno ljudi radilo u pripremi i taj je posao bio skup, priprema je bila u sustavu tiskare. Samo osposobljeni ljudi mogli su raditi pripremu, a ako si napravio pripremu, onda bi taj posao ostao u tvojoj tiskari. Međutim, kad se priprema tehnološki razvila, pojeftinila i pojednostavila, bilo je potrebno puno manje zaposlenih, a pogon se tada ionako izdvojio iz tiskare. Paralelno su mnogi klijenti počeli pripremu raditi samostalno, taj dio procesa postao je puno jednostavniji i jeftiniji i klijent je postao samostalan. Ne možeš ga više zadržati svojim znanjem. Danas on dolazi s već gotovom pripremom s kojom može u jednom danu obići niz tiskara i odabrati najpovoljniju ponudu, čime se opet ruši cijena grafičara...“, kaže Hanzalek. 
Ekonomska kriza je najjače udarila novinski dio; ambalažeri su bolje prošli, jer se gospodarstvo oporavilo bolje od nakladništva. Zbog krize je počeo pritisak na cijenu rada, jer su marže bile daleko manje nego ranije. Pale su plaće, a radnicima je smanjena razina prava i tamo gdje su postojali kolektivni ugovori.
„Pritisak na smanjenje razine prava ne vodi nikuda, jer ljudi odlaze, pa će poslodavci morati dizati plaće. Javlja se kontraefekt – pritisnuti opsegom posla poslodavci opterete preostale radnike, pa oni nakon par mjeseci puknu i odu na bolovanje. Zato je sve uži taj krug i sve veći pritisak na radnike. Sve više posla prođe kroz ruke jednog radnika, jer su strojevi većeg kapaciteta i taj je radnik sve odgovorniji“, napominje naš sugovornik.

Interes za struku opao

Sa smanjenjem prava i interes prema grafičkoj struci je donekle opao. Mnogi poslodavci počeli su tražiti samo najjeftinije, priučene kadrove. Zato danas više nema toliko pravih grafičara, a poslodavci su suočeni s nedostatkom kvalitetne radne snage. „Novac tu nije jedini problem. Stari radnici ostaju, a mlađi sve teže ulaze i zbog zahtjevnosti posla, koji je još uvijek relativno intenzivan, nije atraktivan i nosi određene rizike. Zbog buke, hladnoće, nestabilnosti radnog vremena – branša nije privlačna mladima. Pa smjenski rad, često i klizno radno vrijeme. Radi se i u noćnim smjenama, pogotovo ako radite s novinama, pa dolazite na posao i nedjeljom navečer. Potom, sezonalnost posla – nejednak je tempo posla, poslodavci su ponekad pritisnuti narudžbama u kratkom roku, a nakon toga posla nema danima. Često se traži dodatni aranžman, taj se rad do prije nekoliko godina nije ni evidentirao, a sada se većinom evidentira, što je prvi korak u ostvarenju prava“, govori Hanzalek. 
Sve do 1990. članovi tadašnjeg Sindikata grafičke izdavačke informativne djelatnosti bili su i hrvatski novinari, kada su se izdvojili u zasebni sindikat. Osim nekolicine novinara Slobodne Dalmacije koji su ostali vjerni Sindikatu grafičara, kao i neki zaposlenici Tiska.
Prije nekoliko godina Stjepan Kolarić pokušao je sve njih koji žive od informacija ponovo povezati u Sindikat medija. O tome se razgovaralo i sa zaposlenicima HRT-a, Odašiljača i veza...
„Puno je zajedničkih interesa onih koji žive od prodaje informacije, od novina do radija i portala. Dobro surađujemo s novinskim sindikatom, zajedno smo pregovarali s poslodavcima, ali nikako da se novinari čvršće vežu uz neku sindikalnu konfederaciju. Šteta, iz jedne bi se središnjice lakše borili za standard profesije, no onda se otvara pitanje gubitka pozicija, pa pitanje kase...pa projekt sporo napreduje.“
Ideju podržava i Hanzalek. „Ne želimo otimati članove, nego se povezati i koordinirati. Devedesetih su svi htjeli postati samostalni, no ipak nam je bolja jaka sindikalna organizacija. I u inozemstvu je trend povezivanja novinara i grafičara, jer su njihovi interesi često povezani. Ne možemo ignorirati to povezivanje djelatnosti i sve veću isprepletenost u modernim tehnologijama, jer danas nitko više nije samo slovoslagar.“