Aktualno > Vijesti

Dragan Bursać: „Naša jedina i najbolja zaštita je apsolutna javnost”

08.02.2018.

Novinaru i kolumnistu Draganu Bursaću su napadi, prijetnje i uvrede na portalima i društvenim mrežama postali svakodnevnica. Profesoru filozofije i nekadašnjem mobiliziranom pripadniku Vojske Republike Srpske, a današnjem oštrom kritičaru nacionalističke retorike i politike, kulture zaborava i negiranja zločina, naročito iz „vlastite avlije“, više puta je bio uništen auto, a jedno vrijeme je bio prisiljen i napustiti Banja Luku.

Prošle godine je dobio više prijetnji smrću putem online mreža. Jedna od njih je bila za tekst u kojem osuđuje tada najavljeni banjalučki skup podrške Ratku Mladiću, a druga na Facebook stranici ispod teksta o blokadi Bihaća od strane Vojske Republike Srpske i o potrebi isprike, odgovornosti i institucionalne osude osoba koje su krive za zločine. Ostale je dobio na banjalukaforum.com kao i izravno u Facebook inboxu. Kaže da policija i Odjeljenje za cyber kriminal u MUP-u RS-a rade svoj posao, identificiraju IP adrese i osobe, ali kada sve prijeđe na tužilaštvo, onda tu sve i staje.

„Ima tu raznoraznih menažerija, raznoraznih tipova koji na razne načine prijete, što online, što u realnom svijetu. Dosad imam konkretno četiri slučaja koja su iz MUP-a prebačena na tužilaštvo. Jedan je u završnoj fazi. S obzirom na to da to traje već dvije godine mislim da je tužilaštvo ili nesposobno ili ne želi raditi svoj posao.“

Kao dio istraživanja i kampanje o online prijetnjama „Go Digital Against Harassement“ s Draganom Bursaćem smo razgovarali o komentarima na društvenim mrežama, prijetnjama i govoru mržnje, ali i o bh. novinarstvu, javnim servisima, ulozi medija u izbornoj godini i o drugim pitanjima koja „muče” medijsku i političku sferu u BiH.

Koliko Vi i Vaše kolege ozbiljno shvaćate online prijetnje? Kako utvrditi koja je prijetnja ozbiljna, a koja nije?

To me policija pita svaki put jer više vremena provodim u policiji nego u redakciji. Vi ne možete znati. Znate kako vama često govore da: „Ne boj se psa, pas koji laje ne grize”. Nažalost, danas je sve na subjektivnom osjećaju jer nemate pravnu regulativu. Dogodilo se da te prijetnje, kada se otkriju ljudi, pišu i šalju neki radikalni desničari, proruske ili neke prosrpske provenijencije ili da su neki pripadnici navijačkih ekstremnih grupa. Ispostavi se da ti ljudi ili imaju dosjee ili da su radili takve ili slične stvari. To je stvar koju sam prijavio. Postoje stvari koje nisam prijavio. Naknadno sam ušao u problematiku onoga što se zove duboki internet, gdje sam našao čitave Facebook grupe, čitave grupe na nekim polulegalnim forumima kako ubiti Dragana Bursaća. To traje od 2007./2008. godine – znači 10 godina. Te IP adrese su fluidne, teško se lociraju, ali to postoji. Kako se protiv toga boriti ne znam. Trudim se da budem oprezan, da ne dovodim sebe i svoju obitelj u neke situacije koje mogu biti incidentne.

Vi ste sva četiri slučaja prijavili i policiji i Udruženju BH novinari?

Prijavio sam četiri od četiri stotine tisuća slučajeva. I jasna je procedura. Mislim da sam tu šampion u brzini. Ujutro ustanem, dobijem prijetnju, odradim print screenove. Nazovem u isto vrijeme Udruženje BH novinari, popunim aplikaciju, pravna služba Udruženja to zaprimi. U isto vrijeme zovem MUP, idem u MUP, dajem izjavu, sjedim tamo pola dana, oni se oglase, predaju to Odjeljenju za cyber kriminal. Udruženje novinara se oglasi: „Želite li ići u javnost s tim što se dogodilo“ i kreće neki proces. Udruženje novinara otprilike tu i staje. Ono može učiniti to što može. Može uočiti mene kao eventualnu žrtvu ili neke hipotetičke nasilnike, ostalo radi MUP. U pravilu za oko nekih 20 do mjesec dana me nazovu i kažu da su locirali osobu, pokažu mi njen identitet. Onda kažu da je po službenom zakonu tom i tom, po krivičnom zakonu tom i tom, zapriječena kazna toj osobi.

Koje su Vaše preporuke za novinare koje dobiju online prijetnje?

Jednostavna stvar – imate aplikaciju Udruženja BH novinari. Dalje je jako bitna stvar obratiti se svojoj matičnoj redakciji. Meni dosad nikad nisu prijetili na lijepe ili ružne oči nego zbog teksta. Redakcija po pravilu stane iza vas i to medijski poprati i podrži. Jedina i najveća zaštita novinara je apsolutna javnost. Kao što je tim silnim cyber huliganima i realnim huliganima zaštita privatnost iza silnih nick nameova i lažnih IP adresa, nama je jedini spas u potpunom autanju i potpunoj dominaciji u javnosti.

Jesu li prijetnje koje ste dobivali uglavnom anonimne?

Jedna prijetnja je bila od čovjeka s imenom i prezimenom; čudi me zašto je to učinio. Sve ostale su naravno skrivene iza nick nameova. Jednu IP adresu su otvorili u Danskoj, ali se ispostavilo da je ipak iz Banja Luke.

Jeste li dobili podršku od medijske zajednice?

Od Udruženja BH novinari, pojedinih stranih franšiza za koje radim, od Al Jazeere Balkans, dva lokalna medija u Banja Luci da, ali generalno od medija u RS-u ne. Čak znam da im je to bilo jako „simpatično i smiješno“ i da su proveli više vremena zavitlavajući se nego bilo kome pružajući podršku.

Online sfera nije regulirana u BiH. Smatrate li da se komentari trebaju brisati i čija su oni odgovornost?

Ne smatram. Sad se pojavio neki trend kao: zaključat ćemo sve komentare, pa ćemo biti Guardian. Nisam ja za tu opciju i neće se zaratiti zato što se Srbomir, Haso i Domagoj posvađaju dolje u FB komentarima. Neće se zbog toga zaratiti na teritoriju BiH, ali pokazuje kakvo je stanje, u kakvom svijetu živimo. Ako to zaključate, to vam je elitističko guranje pod tepih.

Govorili ste da je potrebno posebno zakonski riješiti govor mržnje.

Prvo, mi nemamo na nivou BiH usvojen zakon o zabrani negiranja zločina i genocida. To je fundamentalno, da se usvoji zakon, da se zna što je kažnjivo, što nije i da se prema tome krećemo. To nije autocenzura, to je neki kodeks koji je univerzalan, svjetski, ljudski, civilizacijski, koji ovdje ne postoji. I onda se upravo događa da, pogotovo u izbornim godinama, nacionalne stranke samo boldaju, dopingiraju izborna tijela preko medija nabacivanjem još više nacionalizma, od negiranja genocida, pa do drugih stvari.

Sad je izborna godina; kakva su Vaša očekivanja?

To su dani mrmota (svizac). Svaka izborna je ista, ista će biti retorika. Nacionalni lideri će se truditi maksimalno kao vrhunski PR-ovci da iskoriste svaku situaciju da još više polariziraju narode na nacionalne etnije, torove, da sebe reklamiraju, što im ide fenomenalno, i narod će upravo zato glasati za sve te iste ljude. Mislim i nadam se da će se zadržati samo na tome, da linija retorike neće prijeći u liniju nekih pothvata i nekog činjenja što može ugroziti stabilnost života građana BiH.
Kad je izborna godina, uvijek se poveća iznos iz javnih budžeta koji se daje medijima.
Ne samo to. U izbornoj godini se pojavljuju fantomski mediji, fantomski portali, koji traju od lipnja/srpnja/kolovoza do listopada i ugase se. Ili spavači-portali, koji se svake četiri godine, svake dvije, probude, pa je onda sasvim jasno da političke partije jako dobro odrađuju tu sferu. Imate ljude koji su malo portparoli, malo novinari, malo kolumnisti, pa su opet portparoli, pa su malo NGO-ovci, pa onda tako dalje - ovisi tko više da. Tako se ponašaju i onda nije ni čudno što nam je takav ne samo medijski nego i životni prostor.

Kako biste ocijenili novinarstvo u BiH općenito?

Ne znam, ne mogu generalizirati. Ima fenomenalnih ljudi, ali od jedan do pet rekao bih nestabilna dvojka, te da ima tendenciju ići prema jedinici.

Mediji u BiH su podijeljeni po etno-nacionalnim opredjeljenjima. Smatrate li da promjena treba doći iznutra?

Novinari su najmanje krivi i najmanje imaju utjecaja, ali su i najinertniji. Sve ovisi o uređivačkoj politici medijske kuće. U pravilu, ako je privatna kuća, na čelu joj je najčešće neki tajkun koji se mora podvoriti određenoj politici, a ako je neki javni servis, onda je dominantna politika za tu lokaciju presudna. Onda novinari budu u službi ili tajkuna ili političara, ali onda ne možemo govoriti o nekom normalnom i objektivnom novinarstvu. Onda govorimo o nečemu što se zove PR, pamflet-novinarstvo, reklama i tu nema govora o nekom istraživanju.
Vi govorite o stvarima o kojima ljudi većinom šute.
Ne šute, pričaju, samo ne pišu.

Zašto ne pišu?

Morate pitati njih. Ne znam. Što bi rekao Albert Camus: „Novinar je životno opredjeljenje, to nije posao od 7 do 3“. Ljudi shvate novinarstvo kao nešto pomoću čega će zaraditi grdne pare. Shvaćaju to kao odskočnu dasku da kasnije budu kao neki PR-ovci, da se ubace u neku stranku, na državne jasle. Poštujem svačiji izbor, ali to nije novinar. Ako nije novinar, onda poštujem njegov izbor da se bavi nekim stvarima koji nemaju veze s istinom, ali ako je novinar, onda bi trebao raditi stvari koje se bave istinom, raskrinkavanjem laži.

U tom smislu kako vidite status javnih servisa u BiH?

Kao što, recimo, privatni mediji ovise o tajkunima, NGO-ovi o međunarodnoj zajednici, tako i oni imaju status da žive od države koja je siromašna. Pa su onda oni ili siromašni ili su konstantno u predstečajnom stanju. Recimo u RS-u žive kao servis SNSD-a; tu uglavnom nema puno veze s novinarstvom, ali ima veze s isplaćivanjem plaća radnicima koji su sami sebi svrha. To su glomazni servisi koji vuku naslijeđe još od socijalizma, tu ima zaposlenih da bi im možda i BBC pozavidio na broju.

Pratite le dnevnike i na kojem servisu?

Pratim redovno. Popriličan sam mazohist, pratim kao da želim sebi sve najgore u životu. Pratim, pa onda šaram, od RTRS-a, preko FTV-a, BHT-a, BN-a.

Spomenuli ste RTRS, a kako ocjenjujete rad BHRT-a i FTV-a, druga dva javna servisa?

Na spomen BHRT-a prva asocijacija su lokalna sportska takmičenja koja uspiju kupiti da bih gledao utakmice Lige šampiona ili Olimpijadu. Oni su nekako zamijenili izraz nepristranost s izrazom bezličnost i onda su implementirali tu bezličnost - kao da se trude da ih ne gledate: „Hajde malo prebacite kanal, pustite nas“ i uspijevaju tome. Dok FTV diše kako diše političko Sarajevo i kako se koja politička opcija bori. To su malo SDP-ovski stavovi, sad su to stavovi SDA. Ako živite u entitetu RS, u kojem je to mnogo jače, izraženije, otvorenije, onda mi se te dnevne emisije, dnevnopolitičke emisije iz Federacije, čine kao jedna objektivnost, kao objektivna stvar.

Prate li ljudi u RS Dnevnik RTRS-a?

Nikad se nisam bavio tim mjerenjima, a nešto im i ne vjerujem, pa ne znam da li prate. Oni kažu da je to nevjerojatna gledanost. Ljudi s kojima se ja susrećem kažu da nitko to ne gleda, a kad dođu izbori, ljudi glasaju kao da su gledali sve i jedan dnevnik.

Kako vidite budućnost bh. novinarstva? Financijskih sredstva sve je manje i manje i mediji se sve više oslanjaju na novce iz javnih budžeta, zbog čega imamo razne političke i financijske pritiske.

Ne znam, ja sam novinar freelancer. Ja radim svaki dan kako bih zaradio - koliko napišem tekstova, koliko ih napišem kvalitetno, toliko dobijem. To jest surovo neoliberalno-kapitalistički pogled, ali ako se trudimo pojedinačno, onda će se truditi i taj kolektiv, i ta redakcija i taj medij. Dosad smo mogli napraviti 4-5 neovisnih medija da smo imali stvarnu želju, a ne napraviti 300 medija koji su pojavili i ugasili. Očigledno nije postojala iskrena želja da se rade mediji, nego je postojala iskrena ljubav prema novcima.

Ovo Vas sigurno svi pitaju. Bez obzira na prijetnje i dalje nastavljate pisati o temama na koje naše društvo nije spremno ili o kojima drugi ne pišu – je li Vas strah?

Naravno da me strah. Strah me fizičkog nasilja, strah me za moju obitelj, za najbliže. Nije to samo strah osobni, biološki, čovjek se preispituje i moj položaj je egoističan. Ako nastavim raditi ovako, a trudim se da nastavim, da ne potpadnem pod autocenzuru, nekad na izravan način dovodim u opasnost svoju obitelj, pa se zapitam vrijedi li sve to. Ne, ovo ne vrijedi uopće. Ne vrijedi na bilo koji način osim na način donošenja istine ljudima. Ali, da će to nešto promijeniti – neće. Neće promijeniti ništa ako 3,5 milijuna ostalih ljudi gleda ovako ili spava. Ne treba imati iluzije što se toga tiče.

Izvor: JAbihEU & Media Centar, Sarajevo

Novinaru i kolumnistu Draganu Bursaću su napadi, prijetnje i uvrede na portalima i društvenim mrežama postali svakodnevnica. Profesoru filozofije i nekadašnjem mobiliziranom pripadniku Vojske Republike Srpske, a današnjem oštrom kritičaru nacionalističke retorike i politike, kulture zaborava i negiranja zločina, naročito iz „vlastite avlije“, više puta je bio uništen auto, a jedno vrijeme je bio prisiljen i napustiti Banja Luku.

Prošle godine je dobio više prijetnji smrću putem online mreža. Jedna od njih je bila za tekst u kojem osuđuje tada najavljeni banjalučki skup podrške Ratku Mladiću, a druga na Facebook stranici ispod teksta o blokadi Bihaća od strane Vojske Republike Srpske i o potrebi isprike, odgovornosti i institucionalne osude osoba koje su krive za zločine. Ostale je dobio na banjalukaforum.com kao i izravno u Facebook inboxu. Kaže da policija i Odjeljenje za cyber kriminal u MUP-u RS-a rade svoj posao, identificiraju IP adrese i osobe, ali kada sve prijeđe na tužilaštvo, onda tu sve i staje.

„Ima tu raznoraznih menažerija, raznoraznih tipova koji na razne načine prijete, što online, što u realnom svijetu. Dosad imam konkretno četiri slučaja koja su iz MUP-a prebačena na tužilaštvo. Jedan je u završnoj fazi. S obzirom na to da to traje već dvije godine mislim da je tužilaštvo ili nesposobno ili ne želi raditi svoj posao.“

Kao dio istraživanja i kampanje o online prijetnjama „Go Digital Against Harassement“ s Draganom Bursaćem smo razgovarali o komentarima na društvenim mrežama, prijetnjama i govoru mržnje, ali i o bh. novinarstvu, javnim servisima, ulozi medija u izbornoj godini i o drugim pitanjima koja „muče” medijsku i političku sferu u BiH.

Koliko Vi i Vaše kolege ozbiljno shvaćate online prijetnje? Kako utvrditi koja je prijetnja ozbiljna, a koja nije?

To me policija pita svaki put jer više vremena provodim u policiji nego u redakciji. Vi ne možete znati. Znate kako vama često govore da: „Ne boj se psa, pas koji laje ne grize”. Nažalost, danas je sve na subjektivnom osjećaju jer nemate pravnu regulativu. Dogodilo se da te prijetnje, kada se otkriju ljudi, pišu i šalju neki radikalni desničari, proruske ili neke prosrpske provenijencije ili da su neki pripadnici navijačkih ekstremnih grupa. Ispostavi se da ti ljudi ili imaju dosjee ili da su radili takve ili slične stvari. To je stvar koju sam prijavio. Postoje stvari koje nisam prijavio. Naknadno sam ušao u problematiku onoga što se zove duboki internet, gdje sam našao čitave Facebook grupe, čitave grupe na nekim polulegalnim forumima kako ubiti Dragana Bursaća. To traje od 2007./2008. godine – znači 10 godina. Te IP adrese su fluidne, teško se lociraju, ali to postoji. Kako se protiv toga boriti ne znam. Trudim se da budem oprezan, da ne dovodim sebe i svoju obitelj u neke situacije koje mogu biti incidentne.

Vi ste sva četiri slučaja prijavili i policiji i Udruženju BH novinari?

Prijavio sam četiri od četiri stotine tisuća slučajeva. I jasna je procedura. Mislim da sam tu šampion u brzini. Ujutro ustanem, dobijem prijetnju, odradim print screenove. Nazovem u isto vrijeme Udruženje BH novinari, popunim aplikaciju, pravna služba Udruženja to zaprimi. U isto vrijeme zovem MUP, idem u MUP, dajem izjavu, sjedim tamo pola dana, oni se oglase, predaju to Odjeljenju za cyber kriminal. Udruženje novinara se oglasi: „Želite li ići u javnost s tim što se dogodilo“ i kreće neki proces. Udruženje novinara otprilike tu i staje. Ono može učiniti to što može. Može uočiti mene kao eventualnu žrtvu ili neke hipotetičke nasilnike, ostalo radi MUP. U pravilu za oko nekih 20 do mjesec dana me nazovu i kažu da su locirali osobu, pokažu mi njen identitet. Onda kažu da je po službenom zakonu tom i tom, po krivičnom zakonu tom i tom, zapriječena kazna toj osobi.

Koje su Vaše preporuke za novinare koje dobiju online prijetnje?

Jednostavna stvar – imate aplikaciju Udruženja BH novinari. Dalje je jako bitna stvar obratiti se svojoj matičnoj redakciji. Meni dosad nikad nisu prijetili na lijepe ili ružne oči nego zbog teksta. Redakcija po pravilu stane iza vas i to medijski poprati i podrži. Jedina i najveća zaštita novinara je apsolutna javnost. Kao što je tim silnim cyber huliganima i realnim huliganima zaštita privatnost iza silnih nick nameova i lažnih IP adresa, nama je jedini spas u potpunom autanju i potpunoj dominaciji u javnosti.

Jesu li prijetnje koje ste dobivali uglavnom anonimne?

Jedna prijetnja je bila od čovjeka s imenom i prezimenom; čudi me zašto je to učinio. Sve ostale su naravno skrivene iza nick nameova. Jednu IP adresu su otvorili u Danskoj, ali se ispostavilo da je ipak iz Banja Luke.

Jeste li dobili podršku od medijske zajednice?

Od Udruženja BH novinari, pojedinih stranih franšiza za koje radim, od Al Jazeere Balkans, dva lokalna medija u Banja Luci da, ali generalno od medija u RS-u ne. Čak znam da im je to bilo jako „simpatično i smiješno“ i da su proveli više vremena zavitlavajući se nego bilo kome pružajući podršku.

Online sfera nije regulirana u BiH. Smatrate li da se komentari trebaju brisati i čija su oni odgovornost?

Ne smatram. Sad se pojavio neki trend kao: zaključat ćemo sve komentare, pa ćemo biti Guardian. Nisam ja za tu opciju i neće se zaratiti zato što se Srbomir, Haso i Domagoj posvađaju dolje u FB komentarima. Neće se zbog toga zaratiti na teritoriju BiH, ali pokazuje kakvo je stanje, u kakvom svijetu živimo. Ako to zaključate, to vam je elitističko guranje pod tepih.

Govorili ste da je potrebno posebno zakonski riješiti govor mržnje.

Prvo, mi nemamo na nivou BiH usvojen zakon o zabrani negiranja zločina i genocida. To je fundamentalno, da se usvoji zakon, da se zna što je kažnjivo, što nije i da se prema tome krećemo. To nije autocenzura, to je neki kodeks koji je univerzalan, svjetski, ljudski, civilizacijski, koji ovdje ne postoji. I onda se upravo događa da, pogotovo u izbornim godinama, nacionalne stranke samo boldaju, dopingiraju izborna tijela preko medija nabacivanjem još više nacionalizma, od negiranja genocida, pa do drugih stvari.

Sad je izborna godina; kakva su Vaša očekivanja?

To su dani mrmota (svizac). Svaka izborna je ista, ista će biti retorika. Nacionalni lideri će se truditi maksimalno kao vrhunski PR-ovci da iskoriste svaku situaciju da još više polariziraju narode na nacionalne etnije, torove, da sebe reklamiraju, što im ide fenomenalno, i narod će upravo zato glasati za sve te iste ljude. Mislim i nadam se da će se zadržati samo na tome, da linija retorike neće prijeći u liniju nekih pothvata i nekog činjenja što može ugroziti stabilnost života građana BiH.
Kad je izborna godina, uvijek se poveća iznos iz javnih budžeta koji se daje medijima.
Ne samo to. U izbornoj godini se pojavljuju fantomski mediji, fantomski portali, koji traju od lipnja/srpnja/kolovoza do listopada i ugase se. Ili spavači-portali, koji se svake četiri godine, svake dvije, probude, pa je onda sasvim jasno da političke partije jako dobro odrađuju tu sferu. Imate ljude koji su malo portparoli, malo novinari, malo kolumnisti, pa su opet portparoli, pa su malo NGO-ovci, pa onda tako dalje - ovisi tko više da. Tako se ponašaju i onda nije ni čudno što nam je takav ne samo medijski nego i životni prostor.

Kako biste ocijenili novinarstvo u BiH općenito?

Ne znam, ne mogu generalizirati. Ima fenomenalnih ljudi, ali od jedan do pet rekao bih nestabilna dvojka, te da ima tendenciju ići prema jedinici.

Mediji u BiH su podijeljeni po etno-nacionalnim opredjeljenjima. Smatrate li da promjena treba doći iznutra?

Novinari su najmanje krivi i najmanje imaju utjecaja, ali su i najinertniji. Sve ovisi o uređivačkoj politici medijske kuće. U pravilu, ako je privatna kuća, na čelu joj je najčešće neki tajkun koji se mora podvoriti određenoj politici, a ako je neki javni servis, onda je dominantna politika za tu lokaciju presudna. Onda novinari budu u službi ili tajkuna ili političara, ali onda ne možemo govoriti o nekom normalnom i objektivnom novinarstvu. Onda govorimo o nečemu što se zove PR, pamflet-novinarstvo, reklama i tu nema govora o nekom istraživanju.
Vi govorite o stvarima o kojima ljudi većinom šute.
Ne šute, pričaju, samo ne pišu.

Zašto ne pišu?

Morate pitati njih. Ne znam. Što bi rekao Albert Camus: „Novinar je životno opredjeljenje, to nije posao od 7 do 3“. Ljudi shvate novinarstvo kao nešto pomoću čega će zaraditi grdne pare. Shvaćaju to kao odskočnu dasku da kasnije budu kao neki PR-ovci, da se ubace u neku stranku, na državne jasle. Poštujem svačiji izbor, ali to nije novinar. Ako nije novinar, onda poštujem njegov izbor da se bavi nekim stvarima koji nemaju veze s istinom, ali ako je novinar, onda bi trebao raditi stvari koje se bave istinom, raskrinkavanjem laži.

U tom smislu kako vidite status javnih servisa u BiH?

Kao što, recimo, privatni mediji ovise o tajkunima, NGO-ovi o međunarodnoj zajednici, tako i oni imaju status da žive od države koja je siromašna. Pa su onda oni ili siromašni ili su konstantno u predstečajnom stanju. Recimo u RS-u žive kao servis SNSD-a; tu uglavnom nema puno veze s novinarstvom, ali ima veze s isplaćivanjem plaća radnicima koji su sami sebi svrha. To su glomazni servisi koji vuku naslijeđe još od socijalizma, tu ima zaposlenih da bi im možda i BBC pozavidio na broju.

Pratite le dnevnike i na kojem servisu?

Pratim redovno. Popriličan sam mazohist, pratim kao da želim sebi sve najgore u životu. Pratim, pa onda šaram, od RTRS-a, preko FTV-a, BHT-a, BN-a.

Spomenuli ste RTRS, a kako ocjenjujete rad BHRT-a i FTV-a, druga dva javna servisa?

Na spomen BHRT-a prva asocijacija su lokalna sportska takmičenja koja uspiju kupiti da bih gledao utakmice Lige šampiona ili Olimpijadu. Oni su nekako zamijenili izraz nepristranost s izrazom bezličnost i onda su implementirali tu bezličnost - kao da se trude da ih ne gledate: „Hajde malo prebacite kanal, pustite nas“ i uspijevaju tome. Dok FTV diše kako diše političko Sarajevo i kako se koja politička opcija bori. To su malo SDP-ovski stavovi, sad su to stavovi SDA. Ako živite u entitetu RS, u kojem je to mnogo jače, izraženije, otvorenije, onda mi se te dnevne emisije, dnevnopolitičke emisije iz Federacije, čine kao jedna objektivnost, kao objektivna stvar.

Prate li ljudi u RS Dnevnik RTRS-a?

Nikad se nisam bavio tim mjerenjima, a nešto im i ne vjerujem, pa ne znam da li prate. Oni kažu da je to nevjerojatna gledanost. Ljudi s kojima se ja susrećem kažu da nitko to ne gleda, a kad dođu izbori, ljudi glasaju kao da su gledali sve i jedan dnevnik.

Kako vidite budućnost bh. novinarstva? Financijskih sredstva sve je manje i manje i mediji se sve više oslanjaju na novce iz javnih budžeta, zbog čega imamo razne političke i financijske pritiske.

Ne znam, ja sam novinar freelancer. Ja radim svaki dan kako bih zaradio - koliko napišem tekstova, koliko ih napišem kvalitetno, toliko dobijem. To jest surovo neoliberalno-kapitalistički pogled, ali ako se trudimo pojedinačno, onda će se truditi i taj kolektiv, i ta redakcija i taj medij. Dosad smo mogli napraviti 4-5 neovisnih medija da smo imali stvarnu želju, a ne napraviti 300 medija koji su pojavili i ugasili. Očigledno nije postojala iskrena želja da se rade mediji, nego je postojala iskrena ljubav prema novcima.

Ovo Vas sigurno svi pitaju. Bez obzira na prijetnje i dalje nastavljate pisati o temama na koje naše društvo nije spremno ili o kojima drugi ne pišu – je li Vas strah?

Naravno da me strah. Strah me fizičkog nasilja, strah me za moju obitelj, za najbliže. Nije to samo strah osobni, biološki, čovjek se preispituje i moj položaj je egoističan. Ako nastavim raditi ovako, a trudim se da nastavim, da ne potpadnem pod autocenzuru, nekad na izravan način dovodim u opasnost svoju obitelj, pa se zapitam vrijedi li sve to. Ne, ovo ne vrijedi uopće. Ne vrijedi na bilo koji način osim na način donošenja istine ljudima. Ali, da će to nešto promijeniti – neće. Neće promijeniti ništa ako 3,5 milijuna ostalih ljudi gleda ovako ili spava. Ne treba imati iluzije što se toga tiče.

Izvor: JAbihEU & Media Centar, Sarajevo