Aktualno > Vijesti

Dominantan medijski nihilizam

05.12.2017.

Piše: Ante Gavranović

Nisu usamljene tvrdnje da se 21. stoljeće unutar samo petnaestak godina pretvorilo u medijski nihilizam: ni u što vjerovati, ne vidjeti i ne priznavati nikakve vrijednosti, nijekati činjenice kao generalni pristup. Medijski nihilizam na neki čudan način postaje zakon trenutka, koje se širi i na ljude iz samih medija. Povjerenje je, ističu stručnjaci, nova valuta uspjeha.

U najnovijem izdanju World Press Trends 2017 čitavo je posebno poglavlje posvećeno pitanju snažno poljuljanog povjerenja u medije. Dva su događaja, svaki zasebno, naročito potencirali pitanje povjerenja: Brexit i izbori u SAD-u. Svaki od njih pridonio je snaženju tzv. fake news i dezinformacijama, u čemu su elitni mediji imali svoje prste, ali glavnina te pojave ipak pripada društvenim mrežama. Tradicionalni mediji, koji nisu prihvatili takav stil, ostaju po strani. Zbog toga ne čude nastojanja oko povratka izgubljenog povjerenja i izgradnje lojalne publike na načelima visokokvalitetnoga novinarstva. Rađa se nova paradigma u kojoj je povjerenje u medije „nova valuta uspješnosti“.

Prijetnje vjerodostojnom novinarstvu

Iako je lažnih vijesti bilo i prije ulaska Donalda Trumpa u predsjedničku kampanju i Bijelu kuću, svijet medija i komunikacija nakon toga u osjetno povećanoj mjeri govori o širenju tih vijesti. „Ako se mi nećemo boriti protiv dezinformacija, zapast ćemo u ozbiljne teškoće“, naglasio je Denis Teyssou, menadžer za inovacije na videoprojektu za verifikaciju InVid i čelni čovjek AFP Medialab R&D, na nedavno održanom IFRA World Publishing Expou i Digital Content Expou u Berlinu. Zapravo, zanimljiv je cijeli projekt verifikacije koji bi trebao započeti djelovanjem u 2018., a okuplja novinare, istraživače i pripadnike akademske zajednice pod motom In video, there is truth. Projekt bi trebao pomoći u brzom sagledavanju stvarnih činjenica i izbjegavanju lažnih i izmišljenih vijesti. „Provjera činjenica je toliko fundamentalna potreba da trebamo suradnju. Fact-checking oblik je novinarstva u stvaranju povjerenja i možda predstavlja i najvažniju komponentu vjerodostojnoga novinarstva“, ističe Helje Solberg, direktorica tvrtke VGTV i čelnica projekta Faktisk. „Nije dovoljno komforno da nam ljudi vjeruju više nego društvenim mrežama. Najveći broj ljudi nam ne vjeruje i stoga je za sve nas najveći izazov kako to prevladati.“

Rasprave o internetu i posebice o društvenim mrežama i povećanom broju lažnih vijesti, propagandnih poruka, mržnji i huškanja svakako mijenjaju komunikaciju u društvu i neosporno prijete vjerodostojnosti novinarstva. Na nedavnom jesenskom forumu Inicijative za kvalitetu u novinarstvu (IQ) u Berlinu brojni eksperti iz branše upozoravali su što treba mijenjati kako bi se izbjeglo lažne vijesti, gubitak povjerenja, uklonilo dezinformacije i denuncijacije - sve češće prisutne u medijima. „Najčešće se i ne radi o potpuno pogrešnim informacijama koje se šire društvenim mrežama. Riječ je o iskrivljavanju informacija ili činjenica, koje se izvlače iz konteksta“, tvrdi Solberg.

Potrebna šok-terapija

U tom smislu je vrlo zanimljiva teza koju je nedavno lansirao Charlie Bekett, profesor novinarstva na London School of Economics, kako je „lažna vijest posljednja šansa za povratak etike u novinarstvo“. U obrazloženju te zaista šokantne teze Beckett naglašava da su izmišljene informacije vrhunac degeneracije medijskoga prostora i da predstavljaju svojevrsnu šok-terapiju „koja bi mogla otrijezniti i tradicionalne medije i publiku, pa na taj način zaustaviti banalizaciju tog prostora“.

Charlie Bekett dao je i vrlo točnu dijagnozu odnosa prema medijima uopće, a onda posebno prema lažnim vijestima. (O tome je opširnije pisala nedavno Marijana Grbeša u Večernjem listu). „Tradicionalni mediji su u manijakalnoj trci za pažnjom, odnosno klikovima ubili svoje najjače komparativne prednosti – sadržaj i vjerodostojnost…Ekspanzija lažnih vijesti možda će potaknuti građane da se vrate tradicionalnim izvorima vijesti – pod uvjetom da ovi prestanu biti destruktivni i manipulativni te da počnu nuditi kvalitetne, provjerene i vjerodostojne informacije“

Promjene u obliku i načinu širenja vijesti

„Laži i mržnja , propaganda i ciljane lažne vijesti oduvijek su bile prisutne. Ono što se promijenilo je oblik i način širenja. Takozvani 'izvori' u mrežama potakli su teorije zavjere, a društvene mreže su ubrzanim tempom prihvatile njihovo širenje preko cijeloga globusa“, ističe programski direktor Radio Deutschland, Andreas-Peter Weber. „Gubitak povjerenja u medije se povećava. To se odražava u obliku skepse, ravnodušnosti ili čak cinizma“, naglašava Tanjev Schulz, profesor novinarstva na sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu. Prema njegovim istraživanjima, 27 posto odraslih smatra da su mediji i politika jako povezani i djeluju zajednički kako bi manipulirali javnim mnijenjem. Zanimljiv je podatak da je čak 18 posto ispitanika uvjerenja da će vlade pojedinih zemalja raspršiti određene kemikalije u atmosferi kako bi promijenile vrijeme i klimu. 17 posto ih se priključilo mišljenju da Amerikanci nikad nisu stupili nogom na Mjesec te da su oni sami inscenirali napad na World Trade Center u New Yorku. Šokantan je, istodobno, podatak koji iznosi Acredited Times da je čak 72 posto svih vijesti na internetu – lažno!

Stvarne činjenice se sve teže probijaju kroz medije zbog toga što ljudi informacije vrlo rijetko racionalno prihvaćaju. Stoga nisu usamljene tvrdnje da se 21. stoljeće unutar samo petnaestak godina pretvorilo u medijski nihilizam; ni u što vjerovati, ne vidjeti nikakve vrijednosti, nijekati činjenice kao generalni pristup. Medijski nihilizam na neki čudan način postaje zakon trenutka koji se širi i na ljude iz samih medija. Na nedavno održanim Medijskim danima u Muenchenu u žiži rasprava bilo je pitanje kojim se medijima uopće još može vjerovati.

Problem očigledno više nije sam problem; problem je što netko o njemu govori! No, treba biti realan: medijski nihilizam nastaje kao posljedica velikog uspjeha samih medija. Na njih se gleda kao na reprezentante svijeta i oni postaju sinonimi svjetskih događanja. Mediji imaju moć, ali ta se moć počesto zloupotrebljava. Sve institucije 20. stoljeća pate od gubitka povjerenja, pri čemu su mediji – četvrta snaga demokracije – najviše pogođeni. Glasnogovornica IQ Ulrike Kaiser stoga zaključuje da se „samo kvalitetom, transparentnošću i profesionalnom solidarnošću može dugoročno osigurati društvenu funkciju i poziciju novinarstva, posebno kad je riječ o vjerodostojnosti medija i povratku povjerenja u njih“.

Poziv na bojkot društvenih medija

Horst Opaschowski, poznati i priznati istraživač budućih kretanja, ovih je dana izašao s prijedlogom da se bojkotiraju društveni mediji nazvavši svoju inicijativu „digitalnom dijetom“. Povod takvom pristupu Opaschowski nalazi u nedavnom istupu Seana Parkera, bivšeg predsjednika Facebooka i osnivača burze za razmjenu muzike Napster. On je na nedavnom skupu u Philadelphiji objasnio kako je na početku djelovanja svih društvenih mreža stajalo pitanje kako korisnike navesti da što više mogućeg vremena posvećuju društvenim mrežama i pritom pridobiti i zadržati njihovu pozornost. Korisnici bi trebali postati žrtvama „socijalnog razumijevanja vrijednosti“ te zapeti u kružnom toku tražeći priznanje društva iz kojeg će teško pronaći izlaz.

Opaschowski kaže: „Moramo započeti braniti vrijeme koje stoji na raspolaganju ljudima jednako kao što branimo njihovu privatnu sferu. Vrijeme je za obranu ili bojkot. Korisnici bi morali društvenim medijima objaviti rat s vremenom. U protivnom postoji opasnost da izgube slobodu korištenja svoga vremena i naškode osobnoj društvenoj kvaliteti života. Čovjek se treba zapitati: što mi je zapravo važno, što nije!“

Svijetom vlada samo nekoliko medijskih koncerna 

Neosporno je da stojimo pred fundamentalnim promjenama u novom svijetu medija. Nije tu riječ samo o sadržajima već, prije svega, o strukturnim promjenama samih medija. Utjecaj medija u ekonomiji, društvu, proizvodnji, menadžmentu ili uspostavi vrijednosti potpuno je drukčiji. U tim uvjetima realno je i razumno propitkivati kuda idu i čemu streme mediji? Kako se odvijaju projekti u medijskim gigantima poput Facebooka, Amazona, Googlea i Applea koji sve naglašenije žele izmijeniti svijet?

Najveći medijski koncerni imaju, gotovo od reda, sjedište u SAD-u. To proizlazi iz najnovijeg rangiranja i liste Instituta za medije i komunikacijsku politiku (IfM u Koelnu). Na prvom je mjestu Google, čija je majčinska tvrtka Alphabet u 2016. ostvarila promet od 82 milijarde eura. Slijede Comcast, The Walt Disney Company, AT&T Entertainment Group, News Corporation Ltd/21st Century Fox, Time Warner i Charter Comm, Inc. Na devetom mjestu je Facebook.

Zanimljivo je usporediti tu listu najvećih medijskih konglomerata s onom iz 2011., pa tek na temelju tih usporedbi vidimo ogromne promjene na medijskoj pozornici. Poredak je tada bio sljedeći: Time Warner, Walt Disney, New Corporation, Bertelsmann, CBS, Viacom i General Electric.

Nastavak koncentracije moći medijskih mogula se nastavlja. Upravo je ovih dana Federalna komisija za komunikacije u SAD-u (FCC) izmijenila 42 godine staru odredbu prema kojoj medijski koncern nije istodobno mogao posjedovati novine i TV-odašiljač. Ta odredba pomaže jednostavnije postupke oko spajanja različitih medija, omogućuje velikim koncernima daljnju ekspanziju, pri čemu se ozbiljno narušavaju javni interesi. U toku je fuzija komunikacijskog giganta AT/T s drugim gigantom – Time Warnerom. Vlada SAD je taj posao, vrijedan 100 milijardi USD, privremeno zabranila. Vodi se sudski postupak. Isto tako, Comcast i Verizon Communication pokazuju interes za otkup dijela imperija Roberta Murdocha. Za to pokazuje zanimanje i Disney. Ukratko, „grabež“ je već započeo…

Propitkivanja: što je budućnost medija i novinarstva?

Promjene u paradigmi mijenjaju i naš odnos prema medijima. Klasična podjela na tiskane medije, TV i radio gotovo da je nestala pred potpuno novim pristupom. Zadržana je samo jedna zajednička karakteristika: mediji žive od pozornosti auditorija. A upravo ta „pozornost“ doživljava te promjene.

Stručnjaci tvrde da se mediji danas dijele na difuzne i fokusirane medije. U difuzne ili raspršene medije ubrajaju casual games, društvene mreže, online video, TV, medien Apps, Out of Home, radio i Comics. S druge strane, u fokusirane medije ulaze plemenite serije, videoigrice, kino, live-Events, tisak, Weblogs i knjige.

Gotovo nema tjedna da se u ponekoj od zemalja EU ne odvija panel i diskusija o budućnosti medija i novinarstva. Franziska Bluhm, glavna urednica u časopisu WirtschaftsWoche Online, tako tvrdi da je novinarstvu potrebno vratiti samopouzdanje i tu svoju tezu potkrepljuje s pet točaka: slušanje, komuniciranje, vođenje, hrabrost i diversifikacija u pristupu. Po njenu mišljenju ne čudi da se mnogi udaljuju od klasičnih medija i traže nove izvore informiranja. Tu je prostor za novinare koji „govore njihovim jezikom i potiču teme koje se tiču njihove svakidašnjice. Zanimljivo je, a ujedno ohrabrujuće“, kaže Bluhm, „da se klasične reportaže, lokalne priče o običnim ljudima, ispričane u nadregionalnim listovima, u Njemačkoj u 2017. doživljavaju i slave kao neka revolucija.“  

U obrazlaganju svojih zanimljivih teza (iznesenih nedavno na Medijskim danima u Muenchenu) Franziska Bluhm se nadovezuje na zanimljiva razmišljanja koja je ovih dana iznijela Mary Hamilton, bivša izvršna direktorica u The Guardianu (Audience) u članku „13 stvari koje sam naučila u šest godina u Guardianu“. Među ostalim, Hamilton piše: „It doesn't matter what you say you want, it's what you do to make it happen that makes a difference in the world“.

Političko novinarstvo se pretvara u političko savjetovalište

U posljednje vrijeme se, usporedo s navedenim pitanjima vjerodostojnosti medija i novinara, javlja i sve naglašeniji trend da se političko novinarstvo pretvara u političko savjetovanje. O tome se u stručnim krugovima vode ozbiljne rasprave. Postavlja se pitanje da li je zadaća novinara stalno upozoravati ŠTO i KAKO nešto treba (u)činiti? Moraju li novinari svakodnevno isticati što trebamo pod hitno rješavati?. U kojoj mjeri taj odmak od novinarstva utječe na pad vjerodostojnosti profesije?

Političko novinarstvo nudi danas toliki višak političkih savjeta da se stječe utisak kako redakcije djeluju kao krizni štabovi za planiranje pojedinih stranaka i vlada. To dolazi naročito do izražaja u talkshow emisijama, u kojima sve češće nastupaju upravo novinari, najčešće posebno odabrani, a gotovo uvijek isti.

Analiza njihovih nastupa pokazuje da se najčešće služe krilaticama „moralo bi se“, „treba“ ili „ni u kojem slučaju se ne bi smjelo“, pri čemu otkrivaju političke strategije i pravila ponašanja za stranke i vlade. Takav pristup navodi počesto i same moderatore – koji bi se morali suzdržavati i ostati nepristrani – da se uključe u takav način komunikacije i propitkuju „kako politiku opet učiniti atraktivnijom“.  

Sigurno je da iza tih nastupa najčešće stoji dobra volja da se nešto čini, promijeni ili ubrza. No postoji opasnost da se politički novinari pretvore u političke savjetnike. U tom slučaju oni više ne služe demokraciji – iako u to čvrsto vjeruju – već ugrožavaju demokratsku podjelu moći u kojoj mediji čine „četvrtu silu“. Politika i mediji toliko su međusobno isprepleteni i povezani da čine zajedničku (i zajednički omraženu) političko-medijsku kastu, počesto s istim interesima i sličnim životnim stilom. Političkom novinarstvu – tvrde kritičari – nedostaje odmak od druge strane. To nažalost vodi uplošnjavanju političkih analiza, kritička razmatranja se nadomještaju smicalicama, a političko izvještavanje prerasta u propagandu.

Može li se ta pojava, odnosno pristup smatrati univerzalnom, pa i kod nas?

 

 

Piše: Ante Gavranović

Nisu usamljene tvrdnje da se 21. stoljeće unutar samo petnaestak godina pretvorilo u medijski nihilizam: ni u što vjerovati, ne vidjeti i ne priznavati nikakve vrijednosti, nijekati činjenice kao generalni pristup. Medijski nihilizam na neki čudan način postaje zakon trenutka, koje se širi i na ljude iz samih medija. Povjerenje je, ističu stručnjaci, nova valuta uspjeha.

U najnovijem izdanju World Press Trends 2017 čitavo je posebno poglavlje posvećeno pitanju snažno poljuljanog povjerenja u medije. Dva su događaja, svaki zasebno, naročito potencirali pitanje povjerenja: Brexit i izbori u SAD-u. Svaki od njih pridonio je snaženju tzv. fake news i dezinformacijama, u čemu su elitni mediji imali svoje prste, ali glavnina te pojave ipak pripada društvenim mrežama. Tradicionalni mediji, koji nisu prihvatili takav stil, ostaju po strani. Zbog toga ne čude nastojanja oko povratka izgubljenog povjerenja i izgradnje lojalne publike na načelima visokokvalitetnoga novinarstva. Rađa se nova paradigma u kojoj je povjerenje u medije „nova valuta uspješnosti“.

Prijetnje vjerodostojnom novinarstvu

Iako je lažnih vijesti bilo i prije ulaska Donalda Trumpa u predsjedničku kampanju i Bijelu kuću, svijet medija i komunikacija nakon toga u osjetno povećanoj mjeri govori o širenju tih vijesti. „Ako se mi nećemo boriti protiv dezinformacija, zapast ćemo u ozbiljne teškoće“, naglasio je Denis Teyssou, menadžer za inovacije na videoprojektu za verifikaciju InVid i čelni čovjek AFP Medialab R&D, na nedavno održanom IFRA World Publishing Expou i Digital Content Expou u Berlinu. Zapravo, zanimljiv je cijeli projekt verifikacije koji bi trebao započeti djelovanjem u 2018., a okuplja novinare, istraživače i pripadnike akademske zajednice pod motom In video, there is truth. Projekt bi trebao pomoći u brzom sagledavanju stvarnih činjenica i izbjegavanju lažnih i izmišljenih vijesti. „Provjera činjenica je toliko fundamentalna potreba da trebamo suradnju. Fact-checking oblik je novinarstva u stvaranju povjerenja i možda predstavlja i najvažniju komponentu vjerodostojnoga novinarstva“, ističe Helje Solberg, direktorica tvrtke VGTV i čelnica projekta Faktisk. „Nije dovoljno komforno da nam ljudi vjeruju više nego društvenim mrežama. Najveći broj ljudi nam ne vjeruje i stoga je za sve nas najveći izazov kako to prevladati.“

Rasprave o internetu i posebice o društvenim mrežama i povećanom broju lažnih vijesti, propagandnih poruka, mržnji i huškanja svakako mijenjaju komunikaciju u društvu i neosporno prijete vjerodostojnosti novinarstva. Na nedavnom jesenskom forumu Inicijative za kvalitetu u novinarstvu (IQ) u Berlinu brojni eksperti iz branše upozoravali su što treba mijenjati kako bi se izbjeglo lažne vijesti, gubitak povjerenja, uklonilo dezinformacije i denuncijacije - sve češće prisutne u medijima. „Najčešće se i ne radi o potpuno pogrešnim informacijama koje se šire društvenim mrežama. Riječ je o iskrivljavanju informacija ili činjenica, koje se izvlače iz konteksta“, tvrdi Solberg.

Potrebna šok-terapija

U tom smislu je vrlo zanimljiva teza koju je nedavno lansirao Charlie Bekett, profesor novinarstva na London School of Economics, kako je „lažna vijest posljednja šansa za povratak etike u novinarstvo“. U obrazloženju te zaista šokantne teze Beckett naglašava da su izmišljene informacije vrhunac degeneracije medijskoga prostora i da predstavljaju svojevrsnu šok-terapiju „koja bi mogla otrijezniti i tradicionalne medije i publiku, pa na taj način zaustaviti banalizaciju tog prostora“.

Charlie Bekett dao je i vrlo točnu dijagnozu odnosa prema medijima uopće, a onda posebno prema lažnim vijestima. (O tome je opširnije pisala nedavno Marijana Grbeša u Večernjem listu). „Tradicionalni mediji su u manijakalnoj trci za pažnjom, odnosno klikovima ubili svoje najjače komparativne prednosti – sadržaj i vjerodostojnost…Ekspanzija lažnih vijesti možda će potaknuti građane da se vrate tradicionalnim izvorima vijesti – pod uvjetom da ovi prestanu biti destruktivni i manipulativni te da počnu nuditi kvalitetne, provjerene i vjerodostojne informacije“

Promjene u obliku i načinu širenja vijesti

„Laži i mržnja , propaganda i ciljane lažne vijesti oduvijek su bile prisutne. Ono što se promijenilo je oblik i način širenja. Takozvani 'izvori' u mrežama potakli su teorije zavjere, a društvene mreže su ubrzanim tempom prihvatile njihovo širenje preko cijeloga globusa“, ističe programski direktor Radio Deutschland, Andreas-Peter Weber. „Gubitak povjerenja u medije se povećava. To se odražava u obliku skepse, ravnodušnosti ili čak cinizma“, naglašava Tanjev Schulz, profesor novinarstva na sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu. Prema njegovim istraživanjima, 27 posto odraslih smatra da su mediji i politika jako povezani i djeluju zajednički kako bi manipulirali javnim mnijenjem. Zanimljiv je podatak da je čak 18 posto ispitanika uvjerenja da će vlade pojedinih zemalja raspršiti određene kemikalije u atmosferi kako bi promijenile vrijeme i klimu. 17 posto ih se priključilo mišljenju da Amerikanci nikad nisu stupili nogom na Mjesec te da su oni sami inscenirali napad na World Trade Center u New Yorku. Šokantan je, istodobno, podatak koji iznosi Acredited Times da je čak 72 posto svih vijesti na internetu – lažno!

Stvarne činjenice se sve teže probijaju kroz medije zbog toga što ljudi informacije vrlo rijetko racionalno prihvaćaju. Stoga nisu usamljene tvrdnje da se 21. stoljeće unutar samo petnaestak godina pretvorilo u medijski nihilizam; ni u što vjerovati, ne vidjeti nikakve vrijednosti, nijekati činjenice kao generalni pristup. Medijski nihilizam na neki čudan način postaje zakon trenutka koji se širi i na ljude iz samih medija. Na nedavno održanim Medijskim danima u Muenchenu u žiži rasprava bilo je pitanje kojim se medijima uopće još može vjerovati.

Problem očigledno više nije sam problem; problem je što netko o njemu govori! No, treba biti realan: medijski nihilizam nastaje kao posljedica velikog uspjeha samih medija. Na njih se gleda kao na reprezentante svijeta i oni postaju sinonimi svjetskih događanja. Mediji imaju moć, ali ta se moć počesto zloupotrebljava. Sve institucije 20. stoljeća pate od gubitka povjerenja, pri čemu su mediji – četvrta snaga demokracije – najviše pogođeni. Glasnogovornica IQ Ulrike Kaiser stoga zaključuje da se „samo kvalitetom, transparentnošću i profesionalnom solidarnošću može dugoročno osigurati društvenu funkciju i poziciju novinarstva, posebno kad je riječ o vjerodostojnosti medija i povratku povjerenja u njih“.

Poziv na bojkot društvenih medija

Horst Opaschowski, poznati i priznati istraživač budućih kretanja, ovih je dana izašao s prijedlogom da se bojkotiraju društveni mediji nazvavši svoju inicijativu „digitalnom dijetom“. Povod takvom pristupu Opaschowski nalazi u nedavnom istupu Seana Parkera, bivšeg predsjednika Facebooka i osnivača burze za razmjenu muzike Napster. On je na nedavnom skupu u Philadelphiji objasnio kako je na početku djelovanja svih društvenih mreža stajalo pitanje kako korisnike navesti da što više mogućeg vremena posvećuju društvenim mrežama i pritom pridobiti i zadržati njihovu pozornost. Korisnici bi trebali postati žrtvama „socijalnog razumijevanja vrijednosti“ te zapeti u kružnom toku tražeći priznanje društva iz kojeg će teško pronaći izlaz.

Opaschowski kaže: „Moramo započeti braniti vrijeme koje stoji na raspolaganju ljudima jednako kao što branimo njihovu privatnu sferu. Vrijeme je za obranu ili bojkot. Korisnici bi morali društvenim medijima objaviti rat s vremenom. U protivnom postoji opasnost da izgube slobodu korištenja svoga vremena i naškode osobnoj društvenoj kvaliteti života. Čovjek se treba zapitati: što mi je zapravo važno, što nije!“

Svijetom vlada samo nekoliko medijskih koncerna 

Neosporno je da stojimo pred fundamentalnim promjenama u novom svijetu medija. Nije tu riječ samo o sadržajima već, prije svega, o strukturnim promjenama samih medija. Utjecaj medija u ekonomiji, društvu, proizvodnji, menadžmentu ili uspostavi vrijednosti potpuno je drukčiji. U tim uvjetima realno je i razumno propitkivati kuda idu i čemu streme mediji? Kako se odvijaju projekti u medijskim gigantima poput Facebooka, Amazona, Googlea i Applea koji sve naglašenije žele izmijeniti svijet?

Najveći medijski koncerni imaju, gotovo od reda, sjedište u SAD-u. To proizlazi iz najnovijeg rangiranja i liste Instituta za medije i komunikacijsku politiku (IfM u Koelnu). Na prvom je mjestu Google, čija je majčinska tvrtka Alphabet u 2016. ostvarila promet od 82 milijarde eura. Slijede Comcast, The Walt Disney Company, AT&T Entertainment Group, News Corporation Ltd/21st Century Fox, Time Warner i Charter Comm, Inc. Na devetom mjestu je Facebook.

Zanimljivo je usporediti tu listu najvećih medijskih konglomerata s onom iz 2011., pa tek na temelju tih usporedbi vidimo ogromne promjene na medijskoj pozornici. Poredak je tada bio sljedeći: Time Warner, Walt Disney, New Corporation, Bertelsmann, CBS, Viacom i General Electric.

Nastavak koncentracije moći medijskih mogula se nastavlja. Upravo je ovih dana Federalna komisija za komunikacije u SAD-u (FCC) izmijenila 42 godine staru odredbu prema kojoj medijski koncern nije istodobno mogao posjedovati novine i TV-odašiljač. Ta odredba pomaže jednostavnije postupke oko spajanja različitih medija, omogućuje velikim koncernima daljnju ekspanziju, pri čemu se ozbiljno narušavaju javni interesi. U toku je fuzija komunikacijskog giganta AT/T s drugim gigantom – Time Warnerom. Vlada SAD je taj posao, vrijedan 100 milijardi USD, privremeno zabranila. Vodi se sudski postupak. Isto tako, Comcast i Verizon Communication pokazuju interes za otkup dijela imperija Roberta Murdocha. Za to pokazuje zanimanje i Disney. Ukratko, „grabež“ je već započeo…

Propitkivanja: što je budućnost medija i novinarstva?

Promjene u paradigmi mijenjaju i naš odnos prema medijima. Klasična podjela na tiskane medije, TV i radio gotovo da je nestala pred potpuno novim pristupom. Zadržana je samo jedna zajednička karakteristika: mediji žive od pozornosti auditorija. A upravo ta „pozornost“ doživljava te promjene.

Stručnjaci tvrde da se mediji danas dijele na difuzne i fokusirane medije. U difuzne ili raspršene medije ubrajaju casual games, društvene mreže, online video, TV, medien Apps, Out of Home, radio i Comics. S druge strane, u fokusirane medije ulaze plemenite serije, videoigrice, kino, live-Events, tisak, Weblogs i knjige.

Gotovo nema tjedna da se u ponekoj od zemalja EU ne odvija panel i diskusija o budućnosti medija i novinarstva. Franziska Bluhm, glavna urednica u časopisu WirtschaftsWoche Online, tako tvrdi da je novinarstvu potrebno vratiti samopouzdanje i tu svoju tezu potkrepljuje s pet točaka: slušanje, komuniciranje, vođenje, hrabrost i diversifikacija u pristupu. Po njenu mišljenju ne čudi da se mnogi udaljuju od klasičnih medija i traže nove izvore informiranja. Tu je prostor za novinare koji „govore njihovim jezikom i potiču teme koje se tiču njihove svakidašnjice. Zanimljivo je, a ujedno ohrabrujuće“, kaže Bluhm, „da se klasične reportaže, lokalne priče o običnim ljudima, ispričane u nadregionalnim listovima, u Njemačkoj u 2017. doživljavaju i slave kao neka revolucija.“  

U obrazlaganju svojih zanimljivih teza (iznesenih nedavno na Medijskim danima u Muenchenu) Franziska Bluhm se nadovezuje na zanimljiva razmišljanja koja je ovih dana iznijela Mary Hamilton, bivša izvršna direktorica u The Guardianu (Audience) u članku „13 stvari koje sam naučila u šest godina u Guardianu“. Među ostalim, Hamilton piše: „It doesn't matter what you say you want, it's what you do to make it happen that makes a difference in the world“.

Političko novinarstvo se pretvara u političko savjetovalište

U posljednje vrijeme se, usporedo s navedenim pitanjima vjerodostojnosti medija i novinara, javlja i sve naglašeniji trend da se političko novinarstvo pretvara u političko savjetovanje. O tome se u stručnim krugovima vode ozbiljne rasprave. Postavlja se pitanje da li je zadaća novinara stalno upozoravati ŠTO i KAKO nešto treba (u)činiti? Moraju li novinari svakodnevno isticati što trebamo pod hitno rješavati?. U kojoj mjeri taj odmak od novinarstva utječe na pad vjerodostojnosti profesije?

Političko novinarstvo nudi danas toliki višak političkih savjeta da se stječe utisak kako redakcije djeluju kao krizni štabovi za planiranje pojedinih stranaka i vlada. To dolazi naročito do izražaja u talkshow emisijama, u kojima sve češće nastupaju upravo novinari, najčešće posebno odabrani, a gotovo uvijek isti.

Analiza njihovih nastupa pokazuje da se najčešće služe krilaticama „moralo bi se“, „treba“ ili „ni u kojem slučaju se ne bi smjelo“, pri čemu otkrivaju političke strategije i pravila ponašanja za stranke i vlade. Takav pristup navodi počesto i same moderatore – koji bi se morali suzdržavati i ostati nepristrani – da se uključe u takav način komunikacije i propitkuju „kako politiku opet učiniti atraktivnijom“.  

Sigurno je da iza tih nastupa najčešće stoji dobra volja da se nešto čini, promijeni ili ubrza. No postoji opasnost da se politički novinari pretvore u političke savjetnike. U tom slučaju oni više ne služe demokraciji – iako u to čvrsto vjeruju – već ugrožavaju demokratsku podjelu moći u kojoj mediji čine „četvrtu silu“. Politika i mediji toliko su međusobno isprepleteni i povezani da čine zajedničku (i zajednički omraženu) političko-medijsku kastu, počesto s istim interesima i sličnim životnim stilom. Političkom novinarstvu – tvrde kritičari – nedostaje odmak od druge strane. To nažalost vodi uplošnjavanju političkih analiza, kritička razmatranja se nadomještaju smicalicama, a političko izvještavanje prerasta u propagandu.

Može li se ta pojava, odnosno pristup smatrati univerzalnom, pa i kod nas?